Najavljeni turbofolk spektakl “Teatro Show” na kojem su trebali nastupiti estradni izvođači iz Srbije, neće biti održan u sarajevskom Domu mladih. Unatoč tome, grupa (malo)građanskih aktivista, predvođenih izvjesnim Mesudom Rizvom, vlasnikom agencije vrlo maštovitog naziva “Panta Rhei” (a koja se, sasvim slučajno, bavi ugovaranjem rock, pop-rock i punk svirki) je odlučila da iskaže prezir i gađenje zbog skrnavljenja “Doma”, onime što je označeno kao “njihove manifestacije”. Ko su to “oni”? Idemo redom.
“Sklonite turbo folk s naših ulica”, “Marš cajkama i turbo folku iz Doma mladih”, “Nećemo splavove u Domu mladih” pisalo je na transparentima rockersko-građanskih kultur-revnitelja, uspaničenih zbog, kako se navodi, “koncerta nižerazrenih srbijanskih turbofolkera”. Šta je, zapravo, zasmetalo građanskim čistačima ulica i Doma mladih kada je u pitanju “drugačija” kultura? Gdje, u svemu, počinje želja za zaradom, slijedi malograđanski kultur-rasistički prezir prema propisanom “lošem ukusu”, a završava iskorištavanje svakodnevnog podgrijavanja etničke mržnje?
Za prvo nam je odgovor dao sam građanski organizator protesta, spomenuti Mesud Rizvo. Očinski zabrinut da će “turbo folk” način “pjevanja, odijevanja, ponašanja masovno prihvatiti mladi ljudi”, on se ponadao u dobar ukus direktora Centra Skenderija, Hajriza Bećirovića. Direktor bi u budućnosti “normalnim organizatorima” (ma šta to da značilo) morao dati cijene nastupa “koje je dao Beograđanima”. Drugim riječima: “Nije fer Hajrize da ‘anamoonima’ daješ jeftinije nego meni i time ugrožavaš našu višedecenijsku kulturu!” Kako Hajriz da se suprotstavi tako konstruktivnoj i argumentovanoj kritici čaršije i progresivne omladine? Što se tiče materijalne baze, odnosno osnovnog motiva subotnje građanske histerije, sve je, dakle, više nego jasno. No šta ćemo sa nadgradnjom?
Klasifikacije prema kojoj postoje “normalni organizatori”, “normalna muzika”, koju, prema tome, slušaju “normalni ljudi” naspram “nenormalnih organizatora” i “nenormalne muzike”, koju preferiraju nadasve “nenormalni” ljudi, su više nego problematične, pogotovo kada se njima služe samoprokalmovani građansko-liberalni “progresivci”. Ako postoji rasizam zasnovan na boji kože, etnicitetu, religijskoj pripadnosti, odnosno pripadnosti nacionalnoj kulturi, kako da definišemo mržnju i netrpeljivost prema ljudima koji, u ovom slučaju, vole drugi muzički pravac, te se tako “odjevaju” i “ponašaju”? Kako da mržnju prema takvim ljudima i poziv da se od muzike koju preferiraju “čiste ulice” razdvojimo od poziva na čišćenja ulica od npr. Jevreja, ružnih ljudi, gubavaca koji nose plave šešire, muslimana sa turbanima, ljudi koji smiješno hodaju, osobenjaka koji nose kostim Batmana ili Darth Vadera, ili, na kraju krajeva, građana koji, iako pripadnici uzvišene kulture čiji je navodni hram Dom mladih, ipak nekad, na ponekom derneku, krišom divljaju uz vrisku Dare Bubamare?
Koliko je progresivnih sarajevskih demonstranata, “čistača ulica”, zapravo svjesno da su kultur-rasisti, odnosno kultur-šovinisti? Izopačeni i ograničeni umovi koji bi drugima i drugačijima, zbog različitog muzičkog ukusa (a što se, u ovom slučaju, itekako poistovjećuje sa regionalnim, pa i etničkim porijeklom takvih ljudi), zabranili da slušaju i budu slušani, da budu mladi, pa da, shodno tome, imaju pravo korištenja doma koji nosi njihovo ime? Možda će nam (sub)kultur šovinisti objasniti da slušanje nekvalitetne muzike automatski podrazumijeva nekvalitetne osobe, niže oblike života, koji imaju živjeti u podrumima ili u kanalizaciji, daleko od “normalnih” menadžera, “normalnih” ljudi i “najnormalnije” muzike? Možda bi trebalo da ih se, pri ulasku u Dom mladih, to svetište građanskog i (sub)kultur rasizma, obilježava posebnim trakama, kako poštenu građansku omladinu ne bi utjerivali u blud, nemoral, uzrokovanu “opasnim” pjevanjem i odjevanjem?
Muziku je, doista, moguće ideološki klasifikovati na osnovu pjevanih tekstova, ali kako je moguće pozivati na “čišćenje” ulica od muzike, čiji tekstovi, kao i brojni drugi, govore mahom o ljubavnim razočarenjima, pobjedama ili (*ebačkim) pohodima? Najzad, zbog čega su rock’n roll i pop izvođači koji, za zamašne honorare, profesionalno zabavljaju simpatizere različitih bh. političkih partija, politički progresivniji od npr. Jelene Karleuše (potonja se, za razliku od domaćih rockera koji zabavljaju potplaćene glasače kriminalaca i korupcionaša i tuše CD-ove po vjerskim zajednicama, barem otvoreno zalaže za prava LGTB populacije u Srbiji)?
To je nejasno samo onima koji se ne sjećaju (ili ne znaju) da se sa zvučnika u nacističkim logorima smrti, pri sortiranju stanovitih “nenormalnih” ljudi u svrhu njihovog uništenja u gasnim komorama, nisu orile pjesme Lepe Brene, ili neke njene tadašnje njemačke inačnice (npr. Lale Anderson), već uzvišena klasika Mozarta i Vagnera. Da li to znači da bi uzvišeni građanski revnitelji i preziratelji nižih turbofolkerskih bića u Dom mladih prije pustili Hitlera (alias Adil-efendiju, kako mu je u Drugom svjetskom ratu tepala sarajevska malograđanština), kao ljubitelja kvalitetne klasike, nego Hamu s Hrasnog koji se uželio cirlikanja sisulja i guzulja? Još gore, srpskih sisulja i guzulja!
Bosanski Srbi, etnokonfesionalna nacija