Onda je tata rekao: „Žena mi je skroz ispalila u glavu, jebate! Uvalila se u film iz daleke prošlosti da utekne od sadašnjosti! Ne znan bil je žalija il bi je prokinija!“ Kragić je rekao: „Moja isto! Sad mi se već ginga po kući sa dimijama!“ Tata je rekao: „I plus svega mi je naglasila da u tom filmu za mene nema uloge!“ Kragić je rekao: „Kod mene isto! Moli se Alahu i prolazi kraj mene ka kraj turskog groblja!
Pokušaću da sagledam problem intelektualaca u Španskom građanskom ratu u kontekstu istorije Evrope, istorije sveta, u periodu pre Drugog svetskog rata. Počeću od holivudskog filma koji je postao večna ikona jednog tipa obrazovane kulture, barem među starijom generacijom – Kazablanka.
Godinama već traje borba za život mnogih mladih ljudi. Kad god vidim tako neki apel sjetim se situacija kad me boli glava ili sam prehlađena pa mi nije ni do čega. I sledim se kad pokušam zamisliti kako je kad si ozbiljno bolestan i kad se trebaš boriti za život. I onda u toj borbi koja je sama po sebi teška zavisiš od novca. Od previše novca. I zavisiš od dobre volje tvojih prijatelja i porodice koji se organizuju da ti pomognu skupiti novac da dobiješ šansu. A koliko ih ne dobije šansu, pitam se…
Tako je i stigao petak u kojem je prestala renesansa u Republici Srpskoj. Nekoliko hiljada radnika na ulicama Banje Luke i desetine hiljada njihovih kolega širom RS-a na protestima su kazali jasno NE kresanju plata. Ali daleko važnije od toga NE, bilo je razobličavanje stvarnosti. One o probušenim cipelama i pokrpanim uniformama policajaca, o prosvjetnim radnicima koji od plata ne žive, nego, kako sami kažu, krpaju kraj s krajem.
Umjesto da se uklopi u suvremenu definiciju nacionalnosti, po kojoj se Hrvatom može osjećati i Japanac islamske vjeroispovijesti i Koreanka pravoslavka ili, ako ništa, barem suvremenu definiciju građanina neke zemlje, po kojoj Zlatko Hasanbegović neosporno jest hrvatski građanin, on ne prestaje gurati sve Bošnjake u hrvatstvo (pozivajući se na ideje oca hrvatske domovine Ante Starčevića) s opasnom dozom retorike koju bi prosječni hrvatski građanin ocijenio „ustaštvom“, i to s jednim jedinim ciljem - da se osobno u ulozi većeg Hrvata od Zrinskog i Frankopana ne bi osjećao kao manjinski uljez i šlepator, nego kao većinski koljenović i starinović.
A šta mi? Ova umorna većina. Potomci onih gordih i snažnih djedova. Pičke smo pognute glave i ramena. Zatvaramo vrata, spuštamo roletne. Nije naša stvar. Šuti, dobro je, samo nek ne puca...
Velika većina ljudi u ovoj zemlji budi se svakoga jutra s gropom u želucu. Čovjek bi morao biti blažena blentovina ili manijakalni optimist, pa da mu već ona prva ili druga misao nakon buđenja nije vezana uz neku privatnu katastrofu. A skoro svaka od tih katastrofa tiče se društveno-političkih i ekonomskih prilika republike u kojoj živimo. Doista vam kažem, nije sreća buditi se u Hrvatskoj. Malo je, u posljednjih nekoliko mjeseci ili godina, tako tužnoga, beznadnog i depresivnog mjesta za jutarnje ustajanje. Kako prolazi dan, čovjek se nekako i pribere, ali jutra su strašna.
Svašta sam, eto, u svojih četrdeset osam godina života vidio, još svaštije viđao sam po Bosni i Hercegovini, ali policajci što lopovima skandiraju "Lopovi! Lopovi!" ni u Bosni se, priznat ćete, ne viđaju svugdje i svaki dan. Ne kažem: kad otkrije leglo organizirane bande, policija i drugdje - u takozvanom realnom svijetu - jednako opkoli zgradu i rasporedi ljude u parku, ali tamo specijalci razvale vrata i s otkočenim puškama upadaju u sobe urlajući i bacajući na pod sve što se miče.
Svi su moji prijatelji presretni, Slovenija gori. Misle kako se baš svaki požar širi poput požara pa će uskoro planuti i Hrvatska. Uostalom, zašto ne bi? Živimo lošije nego Janezi.