Pobuna koja je objedinila praktično sve aktivne civilne inicijative u Sloveniji proizvela je do sada ceo niz izuzetno zanimljivih programskih tekstova, od radikalno-anarhističkih do uporno-parlamentarnih, uz dodatne ekološke programe, veoma ozbiljno izrađen program jedinstvenog dohotka: na početku je uistinu izgledalo da će glavni problem biti sasvim formalno usklađivanje, a sada stvari izgledaju drugačije.
Ovi zreli, samosvesni odgovori daju dragoceno različitu sliku o mladima u Srbiji, sliku inače punu negativnih predrasuda i najčešće uvredljivo omalovažavajuću. Pritom, odgovori su stigli sa „levice” – kako se izjasnio jedan od studenata i od SDO koji ima mnogo jasnije leve pozicije od oportunističke, uspavane, tzv. socijaldemokratije u Srbiji. Imajući sve to u vidu, ova pisma su veliki razlog za optimizam. Pozivam vas sve da ih u celini pročitate na Internetu. U svom tekstu pokušaću da facilitiram sučeljavanjem samo po pitanju povratka studenata u zemlju.
Moramo dobro da pripazimo da 2013. ne postane godina smirivanja strasti. Kurt Kister je pre nekoliko dana u Zidojče cajtungu napisao: „Svođenje ovog društva na pocepanu ne-zajednicu bogatih i siromašnih je nedostatno rešenje, a imajući u vidu raznolikost života, čak i pogrešno“. Glavni urednik Zidojče cajtunga je u pravu – društvo se ne sastoji samo od podela. Ali pitanje koje se postavlja u izbornoj godini nije šta je društvo, već u kakvom društvu želimo da živimo.
Incident se zbiva na graničnome prijelazu kod Bregane. Dvojica policajaca izvlače postarijeg muškarca iz vozila, pritišću mu glavu uz haubu, svijaju ruke uz leđa i stavljaju lisice oko zglobova. Onda ga bez milosti grabe za nadlaktice i naguravaju prema obližnjemu montažnom objektu.
Tvrdoglav čovjek siluje činjenice, istinu, okolinu, sve. Za njega ne postoji stvarnost, nego ono što on kaže da je stvarnost. Njegova verzija života direktna je posljedica njegovog osebujnog karaktera
Aktovi u muzeju odaju utisak kao da vole da ih gledaju i usamljeni muškarci i velike grupe ljudi. Čini se da se još više prse, da još niže spuštaju prste među noge. Samo čuvari, primećujem, ne dižu pogled, kao da su im te žene koje mi proždiremo pogledom supruge i ćerke. Nema ničega razvratnijeg od onoga u glavi čistunca. Ova bubašvaba koja užurbano trči uz kuhinjski zid mora da je upravo pogledala na sat.
Imam mnogo prijateljica. Nisu sve mojih godina. Najviše žalim one koje imaju oko četrdeset. Djeca u najgorim godinama, muž izlazi iz braka, to još ne zna, roditelji u punoj snazi spremni ispiti kćeri posljednju kap krvi. Većina zdravih šezdesetogodišnjaka u pravilu je na smrt bolesna. Svakoga dana treba ih naručivati kod drugog specijaliste.
U Bosni i Hercegovini, međutim, mrtvi žive mnogo bolje od živih, a bogami i dulje. Tek kad umre, čovjek je u Bosni pažen i mažen, poštuje ga se i spominje biranim riječima, političari vode računa o njemu, otimaju se za njega, dodvoravaju mu se i svašta mu nude, ne nedostaje mu mrtvom ni ptičjega mlijeka. Dok živ Bosanac nikakvog utjecaja ni uloge u javnom životu nema, čim umre postaje u njemu nezaobilazan faktor - ima čak i pravo glasa! - pa život u Bosni zapravo ima smisla tek poslije smrti: nitko ovdje, čitate li nekrologe, nikad nije umro uzalud. Milijuni su u Bosni i Hercegovini uzalud živjeli, cijeli im životi prošli baš onako džabe, ali nijedan nije uzalud umro.