Evropska Unija bježi od uzroka problema i bavi se posljedicom kao da je posljedica uzrok. Kako? Tako što smatra da je ključni problem zemlje Federacija BiH, a ne zakovana dvoentitetska struktura države; zato što smatra da u BiH najbolje funkcionira unitarni entitet, a onda ne završava tu logiku očekivanim zaključkom: ako najbolje funkcionira unitarni entitet – da li to znači da cijelu zemlju treba izgraditi kao unitarnu?
Svi tako ljuti na Zlaju, ljut Zoki, ljuta Bosna, a meni, jebiga - žao. Žao mi Zlaje, žao mi nas sjebanih na što smo spali, sjebanih nam vremena i sjebane takve Bosne kad se čovjek, eto, mora dočepati vlasti da bi se skućio.Za krov nad glavom čovjek se u ono doba mraka trebao tek zaposliti kao vozač viljuškara ili referent u općini, pa sačekati koju godinu dok mu stambena komisija nađe kakav zgodan stan na Alipašinom polju. Danas pak isti taj referent, za isti jebeni stan na Alipašinom, mora pobijediti na parlamentarnim izborima i formirati vladu.
BH treba heroje koji će znati pogledati sveukupnost ambisa ka kojem državljani BiH, bili oni Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Ostali ili Neopredijeljeni, nezaustavljivo koračaju, a da ne slegnu ramenima, nego da progovore...
Važno je da se revolucionarno, pa čak i rušilačko, previranje izraženo u nemirima preusmeri u konstruktivnu akciju. To bi trebalo da dovede do promena koje će koristiti u traženju izlaza iz sve dublje krize.
Depardieu je u svojoj karijeri glumio Obélixa, Cyrana de Bergeraca, Dantona i Jeana Valjeana. Nešto kao kad bi Zlatko Vitez glumio Super-Hrvoja, Antu Starčevića, Vladimira Šeksa i sve začuđene svatove. Reklo bi se da Depardieu utjelovljuje stereotip francuskog takozvanog nacionalnog identiteta. Usprkos tome preselio se u Belgiju zbog previsokih poreza koje je uvela nova socijalistička vlada. Premijer Jean-Marc Ayrault je u najboljoj tradiciji ljevičarskog nacionalizma glumcu zamjerio manjak domoljublja, a predsjednik republike François Hollande nervozno je najavio da će Francuska, ‘zbog onih koji su se preselili u belgijska pogranična mjesta’, preispitati ugovore o oporezivanju s drugim zemljama.
Vladati državom naprosto traži drukčiji talent, drukčiju mudrost od one koja vam treba da biste uspješno pokrenuli i vodili posao. Veliki državnici, napokon, često nisu imali blage veze s tim. Na vlast nisu došli zato što su uspješno vodili lanac maloprodaje i zapošljavali nekoliko tisuća radnika. Dapače, najbolji vladar kojega smo mi imali čak je mrzio svoje poslodavce. Sve ove današnje menadžere ja bih mijenjao za jednoga takvog, da oprostite, bravara.
Da se razumijemo, svaka Marijani Petir čast i slava, ali da joj se, recimo, u garaži pojavi Srbin ili homoseksualac, nisam siguran da bi mu znala pročitati i ljudska prava, a kamoli rastaviti akumulator i ponuditi čovjeka kiselinom. Nije, brate, ženi mjesto u garaži. Da je, uostalom, dragi Bog htio da žensko umjesto kod kuće sjedi u parlamentarnom odboru za ljudska prava, dao bi joj za početak jedno takvo ljudsko pravo jel tako tako je. Kako da nas, uostalom, itko ozbiljno shvati kad u odboru za ljudska prava sjedi žena?
No, dovoljno smo podijeljeni da bi svaki ustanak i buna bili međusobni sukob zbog duha krivnje onog drugog koji se širi zemljom sa svakim suncem i svakom maglom.
Ovaj nas opširni uvod, cenjeni publikume, dovodi u središte stvari. U srce srpske korupcionaške tame. Optuženi Mišković jeste zgrnuo silne pare i to u rekordnom roku, ali čovek nije išao uokolo sa čarapom na glavi i pištoljem u ruci i otimao, nego je, da kažemo, uredno poslovao i to uglavnom sa državom. To jest sa njenim korisnicima, srpskim politikantima.