U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je oslobodilački rat bio tragično vrijeme podjela i da je sve što trebamo nacionalno pomirenje. Pamćenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto, refoulée, verdrängt. Ali Verdrängung izaziva neurozu. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje za sve one koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu čak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu reći „Okej, vrati se i uradi to opet”. Tu smo da se sjetimo šta se desilo i svečano kažemo da „Oni” to ne smiju opet napraviti.
Ako uzgaja kritički dar, u optjecaju je strogo kontrolirana subverzivnost; ako je prinuđen na „buntovničko“ suučesništvo u gadarijama, od dobrovoljno izabrane nemoći sačinit će program. „Škopljen – spašen!“ klikće u sebi domaći slobodar i stišće karijernu figu u džepu, onu s kojom će, kada god ustreba, doprinijeti regeneraciji poretka čija se bit svodi na odsustvo slobode.
Hrvati sanjaju televiziju kakvu u Bosni već imaju Srbi i Bošnjaci. Dakle, kretensku televiziju koja će služiti nekom od vladajućih HDZ-ova da pere obraz i novac, emitirajući usput prigodne domoljubne manifestacije, imbecilne reality showove, jeftine južnoameričke katoličke sapunice, programe za katalošku prodaju teflonskih tava i noćne babe gatare što skidaju uroke za tri marke po pozivu, sve impregnirano idiotskim reklamama za hrvatske katoličke telekomunikacije, hrvatske katoličke trgovačke centre i hrvatske katoličke kladionice.
Tako možemo reći, da se vara onaj ili ona ko misli, da u tzv. političkom smislu u BiH ne postoji nacija. Naime, to je jedinstvena nacija u kojoj su ljudima (paradoksalno) zamijenjene njihove građanske slobode (što treba da bude stečeno i zadobijeno društvenim ugovorom) za ropstvo i doživotnu zaštitu gospodara, usaglašeno i provodivo kroz daytonski ugovor. Zajednica je to budala – svih nas - koji svoju (po prirodi i konvencionalnu) slobodu mijenjaju za (konvencionalno) ropstvo. Nacija je to ljudi koji se odriču svoje slobode, u korist društvene depolitizacije, socijalne i materijalne bijede te robovske zaštite gospodarâ.
Dakle, radnici u Bosni i Hercegovini su slomljeni. Pali su na koljena. Ako i dalje budu šutjeli i trpjeli ono što im slijedi kao sigurni naredni korak bit će da će raditi i bez minimalca. Gratis. Besplatno. Džaba. Za takvo što sami će biti i sami su krivi. Sami su sebe obezvrijedili. Ali, što bi narod rekao:ne daj Bože gore. I od besplatnog rada ima gore?!
Nehrvatici, koja se prijavila za mjesto nastavnice hrvatskog jezika, komisija dala nula bodova. U nezavisnoj i suverenoj Bosni i Hercegovini nikome ne pada na pamet da to poveže s nacizmom.
Da bi spasio predstavu, ravnatelj Gavelle Darko Stazić je pristao na zabranu plakata. Učinio je ono što je mogao. Plakat je zabranio gradonačelnik Milan Bandić. Učinio je to u skladu sa svojom naravi i s načinom političkoga upravljanja i vladanja. Bandić je, naime, onakav kakva mu je klima: može biti idealan ljevičar, kakav je bio u Račanova doba, i kada je socijaldemokrate u Zagrebu dovodio na vlast, a može, bogme, biti i idealni frankist, sve zavisi od toga kako mu netko odozgor odredi.
Šta i koliko jedan kardinal, naprimjer, zna o masturbaciji? Gdje je o tome učio? Koji teološki kurikulum i u kojem redovničkom uzrastu raspravlja o toj temi, osim što se zna da je griješno prosipati sjeme uzalud?