Francuska više nema sjajnu muziku jer je potiskivala sve oblike svoje popularne kulture, za koje se bojala da će dovesti u pitanje njeno jedinstvo; s druge strane, njena kuhinja je uspela da preživi, jer se oslanja na dragocenu raznolikost zemljišta i klime. Međutim, njena muzika nije daleko od univerzalne, više zaslugom producenata i di-džejeva nego zbog kompozitora. U širem smislu, ovo nam govori da bi uspešna decentralizacija doprinela obnovi francuske kreativnosti i ekonomskog rasta.
Itinerer ovog mog putovanja zaista je bizaran. Iz Zagreba i Beograda odlazim u Bosnu. Na putu vadim svoje dokumente točno šest puta. Sljedeća stanica na mom neobičnom putovanju je prelijepi Prijedor. Ili, možda, prelepi Predor. Jesmo li u Bosni? Da, jesmo. Ali i nismo. Na neki način jesmo. A opet na drugi nismo. Ne možeš ti to shvatiti, kažu mi ljudi. U gradu nekoliko novih novcatih džamija. Problem je samo što više nema vjernika. Ali dobro, to su detalji, zašto uvijek zanovijetaš? Treba – kao što smo već naučili - zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije i zbrisati imena iz sjećanja. Onda se lakše živi
Zdravstveni odgoj u školama, koji bi namlađe trebao uputiti u tajne spolnosti, što je prilično, a što neprilično u činu tjelesnog sjedinjavanja, koje su zadaće muškaraca, a koje žena, gdje što točno ide, odozdo ili odozgo, sprijeda ili straga, izazvao je mnogo negodovanja među tradicionalnijim, katoličkim dijelom populacije. Roditelje je naljutilo da im se kćeri ohrabruje kako nema ništa pogrešno ako koja od njih poželi najbolju prijateljicu, a gnušanje od muške homoseksualnosti da i ne spominjemo.
Najprije jedan mali nesporazum. U demokraciji, kaže teorija, ljudi bi morali onima na vlasti zavirivati ispod noktiju. Morali bi gledati kako vladaju, nadzirati ih, jer su im na kraju krajeva dali mandat za vladanje, izabrali ih. I ako vladajući izborne obaveze ne ispunjavaju, ako svoj posao ne obavljaju dobro, narod im uzima mandat, za što postoje primjereni mehanizmi i procedure, ne rušenje sistema i počinjanje svega ispočetka.
Domaći zadatak je institucija koju mrze svi koji u njoj sudeluju. Deca ga mrze iz zdravih i očiglednih razloga; roditelji ga mrze jer im unesrećuje decu, ali ne dao bog da zbog njega dobiju minus ili manju od najviše ocene; a nastavnici ga mrze jer moraju da ga ocenjuju. Ocenjivanje domaćih zadataka je za nastavnike konstantni domaći. U poređenju sa tim, Sizif je imao sreće.
Na vitrinama samoposluga izloženo je sve više proizvoda čiji proizvođači ciljaju na jednu grupu potrošača – neonhrišćane. Pri tome kreativnosti nema kraja. Šta biste pomislili da na polici u supermarketu ugledate osvježivač zraka prispodoban krstu? Evo šta bi jedan vamo:
Povlašćeni u porodici, skrajnuti u društvu... Istraživanja upućuju na pozitivnu emocionalnu atmosferu, to jest da unutar naših porodica postoji međugeneracijska briga i pomoć.