U Bosni i Hercegovini, međutim, mrtvi žive mnogo bolje od živih, a bogami i dulje. Tek kad umre, čovjek je u Bosni pažen i mažen, poštuje ga se i spominje biranim riječima, političari vode računa o njemu, otimaju se za njega, dodvoravaju mu se i svašta mu nude, ne nedostaje mu mrtvom ni ptičjega mlijeka. Dok živ Bosanac nikakvog utjecaja ni uloge u javnom životu nema, čim umre postaje u njemu nezaobilazan faktor - ima čak i pravo glasa! - pa život u Bosni zapravo ima smisla tek poslije smrti: nitko ovdje, čitate li nekrologe, nikad nije umro uzalud. Milijuni su u Bosni i Hercegovini uzalud živjeli, cijeli im životi prošli baš onako džabe, ali nijedan nije uzalud umro.
U specijalnom novogodišnjem izdanju „Stenograma i kamenograma“ pripremili smo izbor songova za „Pjesmu Eurokrizije“ u kojima svoje vizije boljega sutra za svoje građane i za čitavu regiju predstavljaju estradno-ekonomski umjetnici iz svih postjugoslavenskih država...
To je jedna sasvim mala želja, Deda mraze. Realna i neugledna, kao one želje skromne djece što su odavno odustali od velikih poklona jer su svaki put do sada prevareni...
Prošla, 2012. godina, bila je grozna. Možda i najružnija godina naših društvenih, televizijskih, novinskih, političkih, književnih života. Privatno, bilo je – kako kome i kako je kome grah pao. Ali da biste u toj godini bili sretni, trebalo vam je: mnogo novaca, ne gledati televiziju, ne čitati novine, ne hodati ulicama i trgovima, te što je najvažnije – ne misliti kako je drugome.
Niste ga možda do sada tako gledali, ali razmislite li bolje, Isus Krist - tako se naime zove naš samotni junak - po svemu odgovara kanonu iz hollywoodskih udžbenika: svojeglavi samotnjak što je zbog osebujnih metoda i nerazumijevanja okoline odavno rezigniran vratio značku, uzašao na nebo i povukao se daleko od ljudi. Dvije hiljade godina samotnjak iz Nazareta bavio se tako u rajskoj dolini promatranjem krilatih anđela, sve dok u brvnari na jezeru nije zazvonio telefon...
Bauk, već godinama, kruži iznad akademskih i intelektualnih krugova na teritoriji bivše Jugoslavije. Reč je o strahu koji proganja svakoga ko ne želi biti viđen kao advokat nacionalističke politike koja je pridonela balkanskoj tragediji pre dva desetljeća. Čak i mlađe generacije naučnih radnika i intelektualaca nose ožiljke “praroditeljskog/istočnog greha” koji je ostao od starijih kolega, zbog njihove pasivne ili aktivne podrške nacionalističkim liderima na kraju 20. veka.
Kad bi starost mogla a mladost znala, tako nekako glasi jedna od popularnih maksima o generacijskim razlikama. Došla nova vremena: starost sve više može, a mladost sve više zna...
Treba imati stanovite drskosti da se Vrdoljaku odreknu ratne zasluge samo zbog toga jer nije oblačio uniformu i nosio pušku. Odora ne čini ratnika! Naprotiv, da se stari gad, prkoseći svojim godinama, mašio klasičnog naoružanja i odjezdio s nekom jedinicom u smjeru Banije ili Dubrovnika, njegov učinak u proizvodnji rata – točnije: njegov doprinos konkretnom uprizorenju, a ne fikcionalnom izdanju tzv. domovinskog rata – bio bi neusporedivo manji nego dok je komandirao HRT-om.
Biskupi su tako krenuli u dosad najotvoreniji rat sa stvarnošću, rat u kojemu nema natrag i nema povlačenja. Ovaj put do kraja. Pred roditelje je jednom za svagda postavljen jasan izbor: žele li biti odgovorni ljudi i roditelji, ili odgovorni katolici? Nikad do sad jedno od drugog nije eksplicitnije razdvojeno i odijeljeno. Odgovoran čovjek i roditelj po definiciji ne može biti odgovoran katolik. Izbor je vaš. Odgovornog katolika brine što će reći selo, a odgovornog roditelja što će reći liječnik.