Istodobno, u belgijskom pograničnom mjestu Néchin – tamo se preselio Depardieu – lokalni mesar, trgovac, krčmar i automehaničar ne kriju optimizam. Računaju da će Depardieu kao poznati bonvivant kod njih nabavljati meso i delikatese, svraćati na piće i održavati svoj stari i skupocjeni Chevrolet Corvette. Ukratko, novac spašen od proračunskih ralja slobodno će kolati kroz ‘realni sektor’.
Toj poučnoj priči o samoubilačkom učinku visokih poreza treba pristupiti oprezno i ne treba je – zbog francuskih specifičnosti – promatrati kroz klasičnu dvojbu između lijevog intervencionizma i desnog liberalizma. Poslijeratnu povijest francuske ekonomije obilježio je takozvani dirigisme, ekonomska doktrina i praksa kojoj ni desne vlade nisu bile nesklone, a karakteriziraju je značajan udio državnog vlasništva u industriji i visoki porezi. Renault i Air France su, primjerice, sve do 1996. odnosno 1999. bili u državnom vlasništvu. Nešto kao tisućgodišnji san Dragutina Lesara. Šteta što nije emigrirao u Francusku. Ipak, dirigisme je svojedobno bio relativno uspješan model vladavine. Omogućio je poslijeratnu obnovu i ostavio u nasljeđe prvorazrednu infrastrukturu, čak i stanovitu autarkiju koja je godila nacionalističkom ponosu. Ne postoji proizvod koga francuska industrija ne proizvodi, od parfema do nuklearne bombe, a bez Martella, chardonnaya i camemberta nezamisliva je naša civilizacija. Poanta je, međutim, u tome što su dirigisme, visoki porezi i ekonomska samodovoljnost skup luksuz koga ni velike privrede s golemim resursima dugoročno ne mogu financirati.
Depardieuov slučaj kazuje da su i države roba koja u stanovitoj mjeri kotira na tržištu i da su, kao i svaka roba, neke države više, a neke manje privlačne. Prikladno je usporediti ih s restoranima, budući da im je svrha pružanje usluga, s bitnom razlikom da je restorane moguće voljeti bez opasnosti po život, ali i da građanin ne može, s onom nehajnom lakoćom kojom bira restorane, birati – a trebao bi moći – državu u kojoj će živjeti.
Ugledni stari restoran sebi može dopustiti luksuz da zbog preskupo naplaćene guščje paštete i loše rashlađenog vina – događa se – izgubi dobrog gosta. Zatraži li takav restoran kredit u lošoj poslovnoj godini, bankari će biti sumnjičavi, ali će na koncu ipak odobriti kredit budući da je riječ o staroj i uglednoj kući. Na koncu, nije bitno što Gérard Depardieu više nije stalni gost kada su tu još uvijek Marion Cotillard i Bérénice Marlohe. Francuska ima dovoljno resursa da si može dopustiti i povremene bjegove kapitala i pritom sačuvati kreditni rejting.
Neugledni restorani s periferije mogu uspjeti samo iznimno konkurentnim omjerom cijene i usluge i natprosječnom ljubaznošću. Ako za previsoku cijenu nude splačine i ako osoblje drži da gosti trebaju biti sretni što su uopće posluženi, doći će na zao glas kao krčma u koju nitko osim lokalnih siledžija nije dobrodošao. Drugim riječima, ako za previsoke poreze država nudi loše pravosuđe, pravnu nesigurnost, suvišnu administraciju, ozračje neprijateljstva prema kapitalu i poduzetništvu, ne pokazuje želju da postane privlačna ili, pak, uživa u svojoj neprivlačnosti i u svojem slijepom dirigisme bez krčmara, neće izgubiti samo kreditni rejting nego će početi nalikovati još jednom Napoleonu iz psihijatrijske klinike.
Tekst preuzet sa Tportala