Bukovski je odavno umro, još kad se rodio, pošto ga je surovi otac upoznao sa velikim nezasluženim bolom, postao je simbol autsajdera koji ima fiktivnu moć u odnosu na svet. Popeti se na vrh sveta, nije bilo samo pentrati se do tamo, nego uhvatiti novu perspektivu sa Meseca i iskeziti se bolu.
Zbog novih tehnologija, nove organizacije rada i tržišnih kaprica, savremeni rad dobija sve više privremeni karakter, a radnik postaje sve manje zaštićen. Opšte osećanje nesigurnosti i njegove moguće posledice ostaju izvan dometa razmišljanja zastupnika novog liberalizma.
Ovih dana, region je obišla fotografija mladića i djevojke koji se ljube. Ništa posebno, samo što je mladić ogrnut u srpsku, a djevojka u hrvatsku zastavu.
Pisanje nije gospodski posao. Naprotiv, pisanje je prljav posao i borba neprestana, sa sopstvenim slabostima, sa kukavičlukom, sa sujetom, sa strahom da se uperi svetlo tamo gde još nikog nismo puštali od dana kad su nam oteli nošu i izmarširali nas u kupatilo.
Poput sekti što su nicale iz humusnih naslaga i truleži oficijelnog kršćanstva, Hrvatskom u zadnje doba krstari oveći niz trupa koje oglašavaju nova evanđelja, vitlaju zastavama Sudnjeg dana, siju paniku pred nailazećom kataklizmom i zahtijevaju hitno uvođenje izvanrednog stanja. Horde derutnih mesija, opremljenih križevima, doktorskim titulama i pozlaćenim epoletama, nude svoje potencijale kao jedina jamstva nacionalnog spasa, parazitirajući na beznađu, socijalnom očaju i raširenom osjećaju straha.
Cura se u pratnji prijateljice, dečko je zaspao, oni uvijek zaspu pet minuta “poslije”, uputila prema Hitnom ginekološkom prijamu KBC-a Split. Tamo joj je dežurni liječnik koji se bavi hitnoćama, inače ne bi radio na Hitnom prijamu, trebao dati tabletu “day after”. Nju ponekad, samo ponekad, neki zovu i tableta “dan poslije”. S pravom se ta tableta rijetko zove “dan poslije” jer “day after” ipak zvuči hitnije. Sirotica je zajedno sa prijateljicom naletjela na vješticu maskiranu u doktoricu. Zla baba koja radi na Hitnom prijamu pucanje kondoma petkom uvečer nije doživjela kao hitan slučaj?!
Sutra ću pokušati da ne pravim preveliki lom u ophođenju sa popucalim pukom koji je hrabrim tek skriven iza ekrana, dok ustvari, ukoliko sobom nema pištolj/palicu, ne ulazi u diskusiju.
Rođena sam i živim u Vukovaru, mlada sam i obrazujem se i ono zbog čega sam se odlučila pisati ovaj tekst isključivo je zov razuma, na koji se jednostavno nisam mogla oglušiti jer mi nije dao mira i tjerao me da se pozovem na njega. To što sam iz Vukovara ne znači da mi nešto nedostaje, da me netko treba sažalijevati i posebno zbog toga poštovati. Ono što bih voljela jest da me se gleda kao svaku mladu osobu koja svome gradu želi lijepu sadašnjost i još ljepšu budućnost.
Nema Bosna i Hercegovina para ni da pošalje Dinu Merlina na Eurosong, a kamoli da čuva tuđe kamenje. Pa ako, eto, i nije bošnjački, srpski ili hrvatski, da se barem u njemu čuvaju artefakti bosanske Atlantide, recimo frekvencijski ključevi za integriranje energije visočkih piramida, ili kamene kugle iz Zavidovića i Olova, ona, recimo, bijela kugla Đulejmana Subašića iz Gračanice po koju su mu prije dvije godine došli vanzemaljci. Našlo bi se i ministarstva i para, a bogami i posjetitelja, da se u Ulici Zmaja od Bosne umjesto Zemaljskog nalazi - Vanzemaljski muzej.