Jučer zlato, danas blato. Najmanje je slobode bilo tad kad nije bilo ni ulja, ni šećera, ni kafe, ni struje, ni vode, ni plina, ni grijanja. Sloboda, međutim, počinje tamo gdje prestaje strah.
Šime Šimatović ikonična je figura hrvatske kulture: posljednji svjedok i sudionik Kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 1944, baletan, pa partizan, filmski redatelj i entuzijast u kulturi, osnivač Hrvatskoga kulturnog kluba, utemeljitelja godišnje Nagrade za promociju hrvatske kulture u svijetu, čiji je pokrovitelj godinama bila Ina.
Da postoji negdje psihijatar za države, ne bi mu Hrvatska sasvim sigurno bila jedini pacijent, ali bi mu bila među zahvalnijima i svakako redovitijima. Napisao bi kakav Sigmund Freud za blesne države ključno djelo freudalističke psihoanalize, “Slučaj Republike Hrvatske ili shizofrenija kao društvena paradigma”, debelu raspravu o neobičnoj maloj državi s juga što je onoga dana banula u njegovu bečku ordinaciju.
Nije problem postojanje sindikata već pogrešna organizacija i nedostatak klasne svijesti zaključio sam ja. Hvala Kauckom. U svakom slučaju štrajk je propao i prihod mi se smanjio za 10 %, a govorka se da će se trend smanjenja nastaviti ali sam bar naučio fundamentalnu istinu –Jedino pravo koje mogu imati radnici je pravo koje sami izbore.
Mama je klare: „Sve je u vojo mljize pakonao! Mosa je mama mama!“ Ja sam taopi: „Koka to slišmi, mama?“ Mama je klare: „Nofi slimmi! Kad čašpri pakonao sve debu pakonao, mosa mama stajeo mama! Žišku? Mama je u komsva čajuslu mama!“ Ja sam kaore: „Al i tata je tata! Čak i kad čašpri pakonao!“ Mama je klare: „Čnota, i tata je tata… Mosa tata je i tenkre!“ Ja sam taopi: „Kvika tenkre?“ Mama je klare: „Likive tenkre!“ Tata je gaodi vugla sa vinano i kaore je: „Mosa je tenkre gaomo bete zetu za nuže!“
Malograd nije samo mali grad... Zapravo je cijeli malograd vampirski duh, koji se ne hrani krvlju golubova, prepelica i zečeva. To je bespotrebno malograđanima: oni piju krv jedni drugima.
Zaista, kada se u Drvengradu pojave svetske zvezde poput Džima Džarmuša, Džonija Depa ili nedavno Monike Beluči, ko još može da misli na ugroženu populaciju mrkih medveda, kojih je nekada bilo preko 250 u toj zoni, dok je danas njihov broj pao ispod pedeset. Šesti po redu Kustendorf nedavno je zatvoren, preživeli primerci ugroženih vrsta malo su odahnuli, ali strah od novih pošasti ne jenjava.