Šta i koliko jedan kardinal, naprimjer, zna o masturbaciji? Gdje je o tome učio? Koji teološki kurikulum i u kojem redovničkom uzrastu raspravlja o toj temi, osim što se zna da je griješno prosipati sjeme uzalud?
Onda se ispod jorgana čulo šuškoljenje i mumoljenje. Plus se čulo kikoćanje i mrmoćanje. Onda je mama rekla: „Gospe moja, da nas sad svit vidi!“ Gospe je rekla: „Pa šta onda?“ Mama je rekla: „Kako šta onda? Dvi ženske u postelji! Znaš kako ovde crkva pizdi na te stvari!“ Gospe je rekla: „Baš te briga šta ko pizdi! Naročito oni bolesnici iz crkve! Nemoj mi reć da ti sad nije toplije nego prije…“ Mama je rekla: „A jeee…“ Gospe je rekla: „I da ti nije lipše nego prije…“ Mama je rekla: „A jeee… Samo šta parimo one dvi đikače sa plakata od Gavele! Na kraju bi nas još mogli i zabranit!“
U vrlo bliskoj budućnosti svaka kuća će imati po jedan ovakav uređaj koji će moći da stvara sitnije predmete poput čaše, cipele, posuđa ili sitnijeg nameštaja, a radnje za štampanje krupnijih predmeta biće na svakom koraku. Ako je verovati prognozama, sledi revolucija u industriji opipljivih predmeta, a digitalni mediji i virtuelne stvari polako postaju dosadne oblasti u kojima je već sve napravljeno. Inovacije se vraćaju u realan svet.
Važno je samo jedno – domoći se i što duže ostati na vlasti! Za takve poteze – cijene nema. Sklapaju se savezi i sa najljućim, mrskim neprijateljima. Igraju dvostruke igre. Vara. Obmanjuje. A, narodu je dovoljno i igara. Samo nek je veselo. Hljeba – kruha odavno već, ionako nema!
Koristeći se zaključcima iz svoje poslednje knjige, kolumnista NYTimes-a, David Brooks otvara nove uvide u ljudsku prirodu kroz kognitivne nauke -- uvide koji imaju ogromne implikacije po ekonomiju i politiku kao i na našu samosvijest. U govoru prepunom humora, pokazuje kako je nemoguće shvatiti ljudska bića kao odvojene pojedince koji prave izbore na osnovu sopstvene svijesti.
Psihijatar: Dobro je što ste se javili? Vidjećemo, ima li još nešto što vas muči?
Ja: Ma imam i sumanute misli.
Psihijatar: Kakve?
Ja: Ma nakon gledanja pomenutih televizija nekako mi se sve čini da se pretvaram u stranog plaćenika. Dva puta dnevno idem u banku da provjerim da li su mi “legle” pare.
Psihijatar: Iiiiii?
Ja: I ništa, nema para.
Psihijatar: Pa naravno da nema!!!
Elem, učlanio se Bobi u sindikat pa otišao da prijavi slučaj iz svoje tvornice. Dobardan, dobardan, šta je kaže bilo?, evo pa pogledajte sami, hmdobro a šta je to?, to je veli platna lista iz naše firme. "I?", pogledao povjerenik listu, "šta s njom?" "Čuj, šta?", pokazao Bobi spisak imena. "Vidi: radnice na mašinama zarađuju po četristo maraka, mi vozači po petsto, sekretarica Meira petstočetrdeset, šef Čavka ravno dvije hiljade, a direktor Bajro pet." "Pa?", zbunio se povjerenik, "ne kontam". "Kako ne kontaš?!", popizdio Bobi pokazujući u dno platne liste. "Ovaj Saldo, majkumujebem, niko ga nikad u firmi vidio nije, a zarađuje koliko svi mi zajedno!"