U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je oslobodilački rat bio tragično vrijeme podjela i da je sve što trebamo nacionalno pomirenje. Pamćenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto, refoulée, verdrängt. Ali Verdrängung izaziva neurozu. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje za sve one koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu čak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu reći „Okej, vrati se i uradi to opet”. Tu smo da se sjetimo šta se desilo i svečano kažemo da „Oni” to ne smiju opet napraviti.
Ako uzgaja kritički dar, u optjecaju je strogo kontrolirana subverzivnost; ako je prinuđen na „buntovničko“ suučesništvo u gadarijama, od dobrovoljno izabrane nemoći sačinit će program. „Škopljen – spašen!“ klikće u sebi domaći slobodar i stišće karijernu figu u džepu, onu s kojom će, kada god ustreba, doprinijeti regeneraciji poretka čija se bit svodi na odsustvo slobode.
Hrvati sanjaju televiziju kakvu u Bosni već imaju Srbi i Bošnjaci. Dakle, kretensku televiziju koja će služiti nekom od vladajućih HDZ-ova da pere obraz i novac, emitirajući usput prigodne domoljubne manifestacije, imbecilne reality showove, jeftine južnoameričke katoličke sapunice, programe za katalošku prodaju teflonskih tava i noćne babe gatare što skidaju uroke za tri marke po pozivu, sve impregnirano idiotskim reklamama za hrvatske katoličke telekomunikacije, hrvatske katoličke trgovačke centre i hrvatske katoličke kladionice.
Tako možemo reći, da se vara onaj ili ona ko misli, da u tzv. političkom smislu u BiH ne postoji nacija. Naime, to je jedinstvena nacija u kojoj su ljudima (paradoksalno) zamijenjene njihove građanske slobode (što treba da bude stečeno i zadobijeno društvenim ugovorom) za ropstvo i doživotnu zaštitu gospodara, usaglašeno i provodivo kroz daytonski ugovor. Zajednica je to budala – svih nas - koji svoju (po prirodi i konvencionalnu) slobodu mijenjaju za (konvencionalno) ropstvo. Nacija je to ljudi koji se odriču svoje slobode, u korist društvene depolitizacije, socijalne i materijalne bijede te robovske zaštite gospodarâ.
Dakle, radnici u Bosni i Hercegovini su slomljeni. Pali su na koljena. Ako i dalje budu šutjeli i trpjeli ono što im slijedi kao sigurni naredni korak bit će da će raditi i bez minimalca. Gratis. Besplatno. Džaba. Za takvo što sami će biti i sami su krivi. Sami su sebe obezvrijedili. Ali, što bi narod rekao:ne daj Bože gore. I od besplatnog rada ima gore?!
Da bi spasio predstavu, ravnatelj Gavelle Darko Stazić je pristao na zabranu plakata. Učinio je ono što je mogao. Plakat je zabranio gradonačelnik Milan Bandić. Učinio je to u skladu sa svojom naravi i s načinom političkoga upravljanja i vladanja. Bandić je, naime, onakav kakva mu je klima: može biti idealan ljevičar, kakav je bio u Račanova doba, i kada je socijaldemokrate u Zagrebu dovodio na vlast, a može, bogme, biti i idealni frankist, sve zavisi od toga kako mu netko odozgor odredi.
Nehrvatici, koja se prijavila za mjesto nastavnice hrvatskog jezika, komisija dala nula bodova. U nezavisnoj i suverenoj Bosni i Hercegovini nikome ne pada na pamet da to poveže s nacizmom.
Gospar Vlahušić se zaustavio samo na tome da nekvalitetne turiste “penalizira” suhim zlatom kojim će se naplaćivati sam dolazak do Grada, pa će samo prolazak autobusa preko Ilijine Glavice - odlučio je komunalni kolegij - koštati dvije stotine eura. Time će, istinabog, biti penalizirani i putnici u autobusu koji su na Stradunu naumili nešto “iskoristiti” i “platiti”, ali oni će, kako stvari stoje, biti samo kolateralne žrtve. Sve i da su unutar zidina namjeravali “iskoristiti” i “platiti” samo javni zahod: na istom sastanku cijena te usluge podignuta je sa pet na cijelih deset kuna.