Mudrost, to je kad od sopstvenog pamćenja napraviš selektivnu kategoriju. Sve ono kad si ispao glup temeljito pozaboravljaš, a ono gdje si, kao, nešto briljirao, zlopamtiš stoljećima. I još redovno naglas evociraš uspomene, na konsenzualno oduševljenje tvojih najmilijih.
Žalite li se da vam je dosadno ? Nemate posao? Kukate dan za danom jedno te isto. Možda ne znate gdje i kako možete kvalitetno provesti vaše slobodno vrijeme ? Ili pak, kritikujete loše organizovan kulturni život vašeg grada ?
Niko još nije uspeo da pobegne od istine svoje, koja nas kao senka prati u stopu. A istina je da nismo ono što smo nekada bili, da smo se potrošili i promenili. Opsena nas drži u vlasti, ne možeš joj ništa jer ne znaš šta hoćeš, u zemlji gde se svi stalno ljube, a gde niko nikog ne voli.
Strah je promašaj.Jer strah je najveća prepreka tvojoj sreći. Strah te blokira, ali samo se usudi. Jednostavno skoči. Kad je riječ o nama, svi se mi ponekad zadovoljavamo osrednošću. Onim ni tamo ni 'vamo.. Ponekad smo previše labavi. Oslobodi se svega onoga što te opterećuje, neovisno o tome o čemu se radi i osjetit ćeš kako je to disati punim plućima, osjetit ćeš što to stvarno znači biti sretan. U svijetu koji te stalno pokušava promijeniti, najveće je postignuće, što bi rekao Emerson, biti ono što jesi.
No, zašto je Vukovar doista „specifičan slučaj“? Usprkos parolama, on to nije zbog svoga mučeništva, nego zbog sastava stanovništva; nisu ratne rane ono zbog čega mu se pridaje „posebna pažnja“ i apelira na „osjetljivost problema“, već je to broj mirnodopskih Srba koji, za nevolju, čine više od trećine žitelja. Da je slična etnička nepogoda kojim slučajem zadesila Split, nema sumnje da bi se tu ovih dana odvijala posve ista društvena lakrdija (uz nešto više agresije, vjerojatno, zahvaljujući višegodišnjem treningu), makar današnji Kerumgrad ne baštini ratnu traumu ni približno nalik vukovarskoj.
Ja mama ne mogu shvatiti da sam mama ljudima koji više nisu mladi. Zovem ih telefonom nekoliko puta dnevno, govorim im kako puše jak, hladan vjetar, cesta je zaleđena, pazite preko zebre, stavite kapu na glavu, ne vozite auto, autobusi voze redovno, što ste danas kuhali, ne jedite često picu, nemojte otići iz Hrvatske, bit će bolje, vani ćete dobiti posao ali ćete biti stranci dovijeka i predaleko od mame.
Poznata je, naime, strast bosanskohercegovačkih ministara prema automobilima. Kako kaže onaj stari vic: koji automobil može sa sto šezdeset na sat po kaldrmi? Jasno – službeni. Nema boljeg automobila od službenog, i svi njemački inženjeri, japanski električari i talijanski dizajneri da udruže pamet, iskustvo i talent, ne bi napravili limuzinu s takvim performansama kakve ima bosanskohercegovački službeni automobil.
Možda ovaj trenutak, iz Vajmara, 13. oktobra 1822. godine, u kojem Johan Volfgang Gete ustaje, sa osmijehom na licu, da pozdravi neobičnog gosta sa štulom i štakom, nije najpodesniji za početak priče.