„Jutros prije šest, kaže mi čistačica, ovdje sve vrvjelo od Hrvata“, ubacila se plava u razgovor. „Mislim da su noćas logorovali ispred ambasade. Kako neobični ljudi. Jedva smo ih uvjerili da su sve radne vize već razgrabljene elektronskim putem, čim smo obavijest stavili na Internet. Skoro nam se od navale raspao kompjutorski sistem.“
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, sjedio kralj Stjepan Tomašević u svome dvorcu na Bobovcu zavaljen na svilenim jastucima, kad mu odjednom u odaje banu Kraljević Marko. "Turci!", vikao je Kraljević Marko kao mahnit, "idu Turci!" "Đe, đe?", trgnuo se kralj Stjepan sve pipajući pod jastuke, "na OBN-u il' na Hayatu??"
Generacija Titovih pionira, onih koji su preživjeli pretvorbu Jugoslavije u Konzumoslaviju devedesetih pamti crtani film Kalimero bez reklame na kraju. Taj crtani se uvijek završavao rečenicom: Nepravda pa to ti je!
Svaka obnova opozicionog duha u profesionalno-menadžerskoj klasi, ili njenim ostacima, treba da započne od svesti da se ono što je zadesilo školovanu srednju klasu odavno dogodilo radničkoj klasi. Zaduženi nezaposleni i nedovoljno zaposleni svršeni studenti, osiromašeni nastavnici, premoreni i neplaćeni uslužni profesionalci, pa čak i poneki naučnik-uzbunjivač – svi oni mogu da očekuju da će se naći u istoj situaciji koja je snašla kvalifikovane radnike početkom 20. veka, i sve američke industrijske radnike krajem 20. veka.
Kad postanemo svesni neprekidnog napredovanja od prirode do civilizacijskih standarda, onda je glupo pitanje da li smo trovani mlekom koje ove godine nije dostiglo evropski nivo. Trovani smo onoliko koliko i neki drugi koji nisu blizu strogosti Evropske unije, i onako kako je bilo pre usvajanja njenih strogih mera. Tako ispada da što se više diže panika, to se stvar mora gledati sa pozitivnije strane. To govori da hoćemo baš ono najbolje, baš one najviše standarde, a sve ispod toga ne dolazi u obzir.
Kada je Teni* doletjela šaka u leđa, nije stala, nije se osvrnula, nije se ni prepala. Samo je u pola glasa Lei rekla: "Evo opet, Kralju" i nastavile su hodati. Bilo je 4. 30 ujutro, 17. juna 2012. godine. Noć je postajala sve tanja, svjetlo se probijalo blijedeći nijanse tamnomodre, kao da je netko daleko iza neba upalio lampu. Plaža Bačvice u Splitu je mirovala, poneke su grupice ljudi sjedile na klupama, možda je i s mirne površine mora dopirao prigušen smijeh noćnog kupanja.
Dok ovo pišem negdje u podsvjesti mi odzvanja, Bebek iz „Bijelog dugmeta“ sa onim čuvenim stihovima „ po meni se ništa neće zvati...pamtite me po pjesmama mojim..prijatelji bivši, prijatelji budući“. Baš tako i želim završiti ovu priču, bez namjere da skrenem pažnju na sebe. Biću neizmjerno sretan a nebrojeno je primjera ljudske vrijednosti, hrabrosti i čovjekoljublja, koju su iskazali ljudi na ovim prostorima, da sutra opet neko kao Nazif danas, bude zabilježen, neko kao na primjer doktor iz Doboja koji je spasio Nazifovu ženu, za kojeg vele da je vrstan doktor i veliki čovjek. Bit ću sretan kada se budu prepričavale ljudske dobrote.
Ja, naime, mislim da nije toliki problem njezin brouken engleski, službeni jezik ruskih generala u američkim filmovima: ja mislim da je problem činjenica da su porezni obveznici platili pedesetak hiljada eura da bi netko na tom jeziku rekao pet-šest nepojamno, upravo veličanstveno besmislenih rečenica. Pedeset hiljada eura za pet-šest rečenica, za te pare hrvatska je država u Europski parlament mogla poslati i Jelenu Rozgu, i pride Vjekoslavu Huljić da joj piše govore.
Spilbergov film nije ni Linkolnova politička biografija niti hronika nekoliko poslednjih godina njegovog života, nego neka vrsta studije slučaja. Ono što film (raz)otkriva jeste (poznata) realnost politike: iza nečeg tako uzvišenog, humanog i istorijski neizbežnog kao što je ukidanje ropstva, pored političkih uverenja pobornika ukidanja stajala je i korupcija, odnosno kupovina podrške oponenata, ali ne novcem već obećanjem političkih položaja za one koji promene stranu.