Novi, korigirani termin za popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini određen je u periodu od 1. do 15. oktobra/listopada 2013. godine. No, vladajuće, prvenstveno nacionalne stranke imaju strah od popisa stanovništva, posebno da ne bi došlo do narastajućeg opredijeljenja građana da se izjasne Bosancima i Hercegovcima.
Iz studija sprovedenih kako na terenu, tako i u laboratoriji, zaključujemo da pobediti ili izgubiti na izborima, steći ili izgubiti ljubavnog partnera, dobiti unapređenje ili ne, proći ispit na fakultetu ili ne, i tako dalje, imaju daleko manji uticaj, intenzitet i trajanje nego što ljudi očekuju
Ja sam okrenijo se prema gostima u studiju i rekao sam: „Gospodine dida, vas smo malo zanemarili! Kako vi komentirate cili ovi slučaj?“ Dida je rekao: „Ne slažen se sa kolegama ni sa koncepcijon ove emisije! Priznajen da san ja takođe nekad mislija da je Šrafciger kurbin sin i pripadnik okupatorske vojske, al sad uviđan da san ljuto falija i da je to jedna pozitivna ličnost!“ Ja sam pitao: „Na čemu temeljite taj svoj stav?“ Dida je rekao: „Na tome da je svaki papa u ostavci čovik na svom mistu!“
Nemamo se mi čime hvaliti. Nema tog tuđeg perja kojim se mi možemo okititi. Riječi "ponos", "domovina", "patriotizam", izgovaraju se samo s jednim razlogom, da vas natjeraju da uzmete toljagu i da u potpunom besmislu, za njihove debele guzove i pune džepove, date svoje dragocjene i kratke živote. Uče vas kako je taj komadić zemlje bitniji od vas. Eto koliko vas poštuju, eto koliko im značite. Komadić zemlje koji ionako ne može biti vaš po prirodi stvari, koji i ne treba biti vaš.
I tako smo, zavirivši kroz odškrinuta vrata – dok bešćutni kapitalizam hara planetom, dok ugojena buržoaska klasa zgrće neizmjerna bogatstva na muci i znoju proletera, dok milijuni potlačenih vape za pravdom i nekim tko bi potpalio plamen revolucije i izbavio ih iz okova – saznali da je “sjeme komunizma” još uvijek proizvod kršćansko-klerikalne onanije
Profesor Božidar Kliček tužio je Krešića po prilici zato što ga je u jednoj izrazito homofobnoj zemlji – u kojoj je, odnedavno, i poluslužbeni stav skoro cjelokupne parlamentarne opozicije da su “homoseksualci iz Hitlerova okruženja” proveli holokaust – sugerirao da je on, Kliček, ustvari homofob. Kako homofob u Hrvatskoj biti nije nikakva sramota: homofobkinjama zagrebački gradonačelnik dijeli odličja, ističući njihovu borbu za uzvišene ideale...
Materijala za priču, dakle, ima već dovoljno: sada je još potrebno izmisliti TV kanal ili stanicu dovoljno nepoznatu da bude teško proverivo, nadenuti projektu ime te malo obogatiti rečenicu ili stav izrečen na datu temu, a Henks je pripadao navodnoj grupi javnih ličnosti koje su bile protiv nezavisnog Kosova 2008. (par klikova i otkrijete - predstavnici za štampu javnih ličnosti demantovali su učešće polovine te grupe u navodnoj akciji, ostali se nisu ni oglašavali...)
Jedna mi je baka rekla da ju je zapanjilo, da se zaprepastila kad je nakon unukove smrti izašla na Korzo i vidjela da svijet nije stao. Ljudi su hodali, razgledavali izloge, smijali se, pili kavu, kao da se ništa nije dogodilo. Da li su ti ljudi normalni, pitala se? Moj je unuk mrtav a svijet se kreće? Moj je unuk mrtav a i ja se krećem, čudila se nona? Pijem lijekove protiv tlaka, želim živjeti? Moja potreba za životom jača je od tuge koja me razdire? Ne, ne znamo kako reći zbogom a pritom ne osjećati krivicu, bijes, tugu i ljubomoru.
Kako bi muškarac mogao vladati ičim u jednoj porodici kada ne poznaje elementarne činjenice iz života iste? Sedam od deset muškaraca ne zna koliko im djeca imaju godina, a devet od deset – u koji im razred nasljedni faktor ide. Kada dođe roditeljski sastanak, majke su dramatično zastupljenije od očeva. Muškarci pojma nemaju o kućnom budžetu, ne znaju kako upaliti mašinu za suđe, blage veze nemaju gdje se stavlja prljavo rublje u mašinu za veš, a rupu za omekšivač ne bi našli ni kad bi im prijetila kazna višesatnog šopinga.