Opet su tako, dvadeset jebenih godina kasnije, naše teme četnici i Domovinski rat, Mamić ministrima broji krvna zrnca, HSP-ovci traže Hrvatsku Hrvatima, ratni veterani jure na vjetrenjače od ćiriličnih slova, mladi se Hrvati tuku s pravoslavnim bogoslovima, i dok je država u debelu kurcu, na rubu bankrota i dužničkog ropstva, cijela nacija čeka samo utakmicu Hrvatska-Srbija, ne bi li joj barem kurac u koji je pjevajući otišla bio malo veći i komodniji.
Uski bečki tramvaj četvorka zaustavlja se na Dolac Malti. Iz otvorenih vrata isplazi se nogostup i Maks Levenfeld s koferom u ruci zakorači u polutamu.
Ustavna definicija nacionalne države teži za tim da osigura što veću jednakost onima koji se trebaju što više razlikovati. Štos je u tome da se upravo inzistiranjem na jednakim pravima potencira temeljna neravnopravnost, i to ne u folklornom, nego u statusnom smislu, jer kada se efekt dimne bombe raziđe postaje jasno da se nacionalnim manjinama u nacionalnoj državi, umjesto prava, mogu ponuditi samo ustupci.
Razgovor Siniše Mihajlovića i Igora Štimca uoči utakmice između Hrvatske i Srbije: "Jao, Igore, pusti, molim te, ne treba nikome ništa da objašnjavaš. Može naopako da se shvati ta, što kažeš, zajednička budućnost, ko da smo mi sad došli u Zagreb da obnavljamo nekakvu Jugoslaviju. Znam ja i razumem da su ljudi ovde kod vas alergični i na samo „J“ od Jugoslavije, baš ko i kod nas. Zato je meni malkice neugodno čim se pomene ta, da izvineš, Jugoslavija."
Promena ponašanja predstavlja suštinu, smisao i značaj društveno odgovornog poslovanja, kao i promena odnosa prema samom sebi, svojoj ulozi kao pojedinca, kao roditelja, kao građanina i kao zaposlenog. Dok nam ovako ili slično formulisan cilj ne postane prioritet društvenog delovanja, dok ne shvatimo da uvek postoji primer koji svako od nas, svakog dana, može dati, kao i delo ma koliko malo bilo možemo učiniti, i dok našoj deci o tome ne počnu da govore učitelji, umetnici, političari, penzioneri, direktori i novinari, teško da ćemo uspeti da bilo šta suštinski promenimo u ovom društvu.
Na pragu nove šanse i novih mogućnosti, sa svim dobrim i lošim izgledima, sa svim strahovima i nadama, u novu ekonomsku i političku eru ulazimo s međusobno posvađanom Vladom, frustriranim premijerom, salonskim predsjednikom, mutavom oporbom, potkupljivim sucima, nesposobnom administracijom i nogometnom reprezentacijom.I kao takvi, nema sumnje da ćemo večeras protiv Srbije znati odigrati dupli pas, izvesti neku dobru fintu, zabiti gol i pobijediti. Jer za tu utakmicu smo se sigurno dobro pripremili. Kao što je sigurno da se i Europska unija dobro pripremila za susret 1. srpnja.
Nekad skup i ekskluzivan dućan s doživotnim robijama za VIP-klijentelu pregazilo je vrijeme, i točno dvadeset godina nakon pompoznog otvaranja pretvorio se u jeftini kineski dućan što pred zatvaranje rasprodaje svu robu sa zaliha. A Theodor Meron, poput predsjednika nekog balkanskog općinskog suda iz devedesetih, svake večeri trči u američku ambasadu obavijestiti gazdu o prometu u dućanu. Samo još, eto, da završi lakrdija sa Šešeljem, pa da zbrzaju nekako Karadžića i Mladića, i glasoviti će Tribunal zatvoriti vrata.
Kakva, pobogu, politika, to je povratak u kameno doba hrvatskog nacionalizma, pad u nižu civilizacijsku ligu, kojoj je Mamić autentična maskota, ali daleko od toga da bi bio jedini krivac. Među glavnima su svakako mediji, bez kojih gazda Dinama i hrvatskog nogometa nikada ne bi postao tobože istaknuta javna ličnost, ali, eto, malo nezgodne naravi.