Država, puna svjetovnih zakletvi, nastupa kao crkva koja pronosi religiju osovljenu na nacionalnoj muci, uz naherenu figuru kolektivnoga hrvatskog Krista pribijenog na vukovarskom križu
Teško je prihvatiti da su ovakve stvari moguće, da se zaista događaju danas, kad smo već zagazili u XXI vek od kog smo nekad toliko očekivali. Ne tvrdim da sam stručan, ali ne zove li se to, ta čvrsta veza između vazda prezainteresovane države i vazda prekrupnog (u ovom slučaju internet-) kapitala - fašizmom? I nije li slobodne građane – u času kada im oduzmete pravo da se zakonski bore i protiv jednog i protiv drugog – umesnije zvati podanicima, masom, robovima ili rajom? Ili eventualo – anonimcima?
Da nas nema ne bi nas trebalo izmisliti. Kad nas već ima trebalo bi nas pobiti. Čitava je Hrvatska jučer bila na nogama jer se krenulo sa prodajom ulaznica za, to sam negdje pročitala, “epski dvoboj”.
Imaš li nešto vredno zbog čega brineš? Do čega ti je stalo? Šta je to što ne daš drugom, što je namenjeno samo onom koga voliš? Kako da živiš svoj život kad se u njemu mešaju mnogi tuđi životi? Ko su svi ljudi koji žive pored nas,ko smo mi živeći pored njih? Ličim sebi na pseto koje laje na ono što mu se od otetog daje.
Svaki od triju bosanskohercegovačkih „konstitutivnih naroda” za najveću svetinju i tekovinu u svojoj modernoj povjesnici drži političku borbu za vlastiti nacionalni identitet, za priznavanje nacijom. Svaki od tih naroda ima dugu povijest borbe za nacionalnu emancipaciju koju doživljava kao najvažniji element izborenoga nacionalnog identiteta; nijedan od njih ne bi danas dosegnuti politički stupanj toga identiteta dao ni za što na svijetu; za svaki od njih Bosna i Hercegovina kao politička zajednica ima smisla samo ako će u njoj tako samodoživljavani nacionalni identitet
Moja mama je bila u banju. Onda je ona iz banja urliknila prema tati: „O jebate dragi jarac, pa ovo je za neizdržat! Opet si sve ispiša oko šolje!“ Tata je opalijo čudilo: „Ali jesam?“ Mama je dreknila: „Pa koji je tebi klinac, čoviče božji!? Štrcaš okolo ka zadnja seljačina! A onda ja sve moram za tobom spugat i čistit! Jesan li ja tebi žena ili štraca?!“ Tata je zakenjkao: „Pa žena si mi, mišu!“ Mama je iz banja drečala: „Pa dobro, jel ti pišaš na cirkular, debilu jedan?! Jel to tako teško pogodit šolju, jebenliti cirkularnu gospu!“ Tata je rekao: „Sori, mačak! Malo san vježba, pa san se zanija!“ Mama je izjurila iz banja i rekla je: „Vježba si?! Šta imaš vježbat pišajući oko šolje?“ Tata je raširijo ruke i rekao je: „Kako da zaokružim svog kandidata!“
Elem, podnapili se Bobi i Rudi, pa pričaju o ženama i vjenčanjima. "Eh, da", u neka će doba Bobi sa sjetom na licu, "ja često doma sjednem, naspem rakiju i stavim kazetu sa svadbe, pa je pustim unatrag." "Što??", pogleda ga Rudi u čudu. "Čuj, što?", odgovori Bobi. "Muzika vraća pare, janje se nekako sastavi, a žena se vrati u Bjelorusiju."
Kad društvo izađe iz patrijarhata, izaći će i patrijarhat iz jezika. A do tada biće prirodno da je sekretar čovjek s pečatom i kasom, a sekretarica žena s ogledalcetom i telefonom. I da general komanduje, a vojska radi generalku. (Gluho bilo, ne i generalicu!) I da žena ne može biti papa, jer papica, papesa, papenesa, papinja ili papka zvuči glupo. Kao što smiješno zvuči reisica, reisesa, reisinja, ili patrijarhica, patrijarhinja, patrijarhaka. Poglavariti je muško zanimanje.
Kolike su zaista šanse da se upravo tih dana - dok divizija vjerovnika Keruma traži kao Bin Ladena, čekajući da policija otvori njegove arhive u Lori - silne kiše od sviju splitskih zgrada probiju baš montažnu krovnu konstrukciju zgrade u Lori, izazvavši vlaženje električnih instalacija, kratki spoj u razvodnoj kutiji na prvoj etaži i konačno požar koji će progutati cijelu etažu, pa da cjelokupna arhiva umjesto kod državnog tužitelja završi u prahu i pepelu?Ko je sritan, ni u zahod ni gladan - kaže druga jedna narodna biznislica. A tko god poznaje Željka Keruma, reći će vam da on nije gladan čovjek. Nezasitan možda, ali ne i gladan.