Ja mama ne mogu shvatiti da sam mama ljudima koji više nisu mladi. Zovem ih telefonom nekoliko puta dnevno, govorim im kako puše jak, hladan vjetar, cesta je zaleđena, pazite preko zebre, stavite kapu na glavu, ne vozite auto, autobusi voze redovno, što ste danas kuhali, ne jedite često picu, nemojte otići iz Hrvatske, bit će bolje, vani ćete dobiti posao ali ćete biti stranci dovijeka i predaleko od mame.
Poznata je, naime, strast bosanskohercegovačkih ministara prema automobilima. Kako kaže onaj stari vic: koji automobil može sa sto šezdeset na sat po kaldrmi? Jasno – službeni. Nema boljeg automobila od službenog, i svi njemački inženjeri, japanski električari i talijanski dizajneri da udruže pamet, iskustvo i talent, ne bi napravili limuzinu s takvim performansama kakve ima bosanskohercegovački službeni automobil.
Možda ovaj trenutak, iz Vajmara, 13. oktobra 1822. godine, u kojem Johan Volfgang Gete ustaje, sa osmijehom na licu, da pozdravi neobičnog gosta sa štulom i štakom, nije najpodesniji za početak priče.
Ukoliko se nova levica u Srbiji „ne probudi iz zimskog sna“ i ne aktivira sve slojeve društva (radnike, seljake, intelektualce i masu nezaposlenih) preti opasnost da Srbija pretrpi kolaps (bankrotstvo kao moguće demokratsko društvo) i zato je intenzivni rad na buđenju svesti i sposobnosti građana od ogromne važnosti u periodu u kojem se nalazimo, pogotovo što se već uočavaju ozbiljni znaci povratka na režim Slobodana Miloševića i totalitarnog poretka, koji u sprezi sa globalnom krizom može prouzrokovati i definitivnu propast države.
Jučer zlato, danas blato. Najmanje je slobode bilo tad kad nije bilo ni ulja, ni šećera, ni kafe, ni struje, ni vode, ni plina, ni grijanja. Sloboda, međutim, počinje tamo gdje prestaje strah.
Da postoji negdje psihijatar za države, ne bi mu Hrvatska sasvim sigurno bila jedini pacijent, ali bi mu bila među zahvalnijima i svakako redovitijima. Napisao bi kakav Sigmund Freud za blesne države ključno djelo freudalističke psihoanalize, “Slučaj Republike Hrvatske ili shizofrenija kao društvena paradigma”, debelu raspravu o neobičnoj maloj državi s juga što je onoga dana banula u njegovu bečku ordinaciju.
Nije problem postojanje sindikata već pogrešna organizacija i nedostatak klasne svijesti zaključio sam ja. Hvala Kauckom. U svakom slučaju štrajk je propao i prihod mi se smanjio za 10 %, a govorka se da će se trend smanjenja nastaviti ali sam bar naučio fundamentalnu istinu –Jedino pravo koje mogu imati radnici je pravo koje sami izbore.
Šime Šimatović ikonična je figura hrvatske kulture: posljednji svjedok i sudionik Kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 1944, baletan, pa partizan, filmski redatelj i entuzijast u kulturi, osnivač Hrvatskoga kulturnog kluba, utemeljitelja godišnje Nagrade za promociju hrvatske kulture u svijetu, čiji je pokrovitelj godinama bila Ina.