Takozvano jedinstvo EU počinje da puca po šavovima i imamo priliku da vidimo šta je od njega ostalo: nametanje interesa bogate manjine siromašnoj većini. U većini slučajeva ovi interesi su u skladu sa interesima samo jedne nacije, što se u istoriji nije pokazalo kao dobro rešenje. Nije samo besmisleno zahtevati od Grka i Italijana da žive kao Nemci; čak i kada bi tako nešto bilo moguće, to bi dovelo do destrukcije njihovog kulturnog nasleđa.
Nekako razumijem kad stranci na uzaludnom poslu uspostave “funkcionalne države” s urođenim dejtonskim manama, o lokalnim sagovornicima na tom poslu govore kao o “liderima”. Ako ništa drugo, tako bar održavaju minimum samopoštovanja pošto stvaraju privid kako, eto, rade s legitimnim predstavnicima tri bosanskohercegovačka “konstitutivna naroda” a imaju i odstupnicu da, kad stvari nikako da krenu, uvijek mogu reći: To je njihov posao, izabrani su da ga rade. Stvar je, ipak, malo komplikovanija nego što ova formula domaćeg “vlasništva” nad bosanskim bezizlazom sugeriše.
Nihilizam, kao misao „trajanja bez cilja i smjera“, u kojem „smo obmanuti i u isto vrijeme nemamo snage da ne budemo obmanuti“, jeste misao koja najviše paralizira. Umorni smo jer smo izgubili svaki poticaj jer smo u cjelokupnom događanju tražili smisao koji nije u njemu, rasipali snagu, posramili se pred samim sobom i na kraju izgubili hrabrost. Takav život bez smjera i cilja se neizbježno vraća, bez kraja ni u čemu kroz vječito vraćanje kao najekstremniji oblik nihilizma
U prvi mah nije mi bilo jasno što bi velika kocka od mramora trebala predstavljati, no kad sam pažljivije pogledala, uočila sam veliku sličnost između te kocke i glave splitskog gradonačelnika, gospodina Željka Keruma. Nakon više konzultacija i podrobnije analize, mogu Vas obavijestiti da isto zapažanje dijele najbliži prijatelji i članovi obitelji Tuđman: svi se slažu u ocjeni da je spomenuta mramorna kocka posve nalik glavi gospodina Keruma, te da uspravni kip mojega pokojnog supruga, u sklopu cjelokupnog spomeničkog rješenja, zapravo miluje bistu splitskog gradonačelnika.
‘Dobrovoljci’. Svesno. Oni nisu zavrbovani, ne pišu izvještaje (ne moraju da ih pišu). Oni su, kao i prvi, provokatori. Oni pišu, takođe, pesme i prozu. Ima ih mnogo među dečjim pesnicima. Oni su i sami nalik na pokvarenu decu. Već su u školi, po svoj prilici, bili prijavljivači. Njihov je sistem sledeći: dograbivši priliku da se nađu u blizini nekog političara ili ‘policajca’, oni brane svoju tezu, kao protivtezu vašoj. Oni su, dakle, pošteni. Oni ne lažu. Samo ‘ponavljaju’ reči koje su čuli od vas.
Gotovo devedeset pet posto „seljaka“, kako reče gospodin Zoran Bohaček de Tahvár et Tarkőm, još uvijek uredno ispunjava svoje obaveze, a oni ostali… jebiga, trebali su pažljivije pročitati što potpisuju kad su dizali kredite. Vidjeli bi onda i onu stavku ugovora po kojoj im banka u slučaju neizvršavanja obaveza ima pravo silovati žene i kćerke. Nije to, drugovi marksisti, bilo ispisano sitnim slovima, nego su vam brojke bile velike.
Komuniciraju putem Fejsbuka, Tvitera i tabloida, tako da se u toj misaonoj kakofoniji više ne zna ni ko vozi traktor, ni ko otvara kapiju. “Čekamo da se Soraja oglasi na Tviteru”- zna da kaže urednik popularno (tako)zvane “džet-set” rubrike ovdašnjih tabloida, ko što su svojevremeno neki drugi žurnalistički pregaoci čekali saopštenje sa sednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije
Kada su obznanjene sve nule u budžetu za kulturu, a pre svega nula za kinematografiju, mediji su ustalasali javnost ali su reakcije „radnika u kulturi” ostale najblaže rečeno oprezne i sporadične.
Za stanara zgrade obučene u reklamu malo značaja ima šta fasada promoviše. Svejedno mu je, kafa ili štednja, osiguranje ili mlijeko. Ali za pogled odozdo on je čovjek iz kafe. Ili kave. Ili kahve.