Mislim da sam riječ – sindikat prvi put čuo dalekih 1980 – tih kada je socijalistički nadčovjek, rudar, izveo jednu od tada karakterističnih obustava rada. Bio je to zalazak vremena kada je čovjek bio naše najveće blago u humanističkom smislu da bi uskoro evoluirao u blago u pastirskom smislu. I danas, u glav,i čuvam slike garavih radničkih lica pokrivenih šljemovima.
Ne znam, da li su ostvarili svoje radničke zahtjeve ali sam dječački mudro zaključio da ta čudna riječ sindikat ima veliki značaj, jer sve što je na televiziji mora biti značajno. Kako sam rastao i učio, sve više sam spoznavao da televizija ima veliki značaj, ali i da sve što se prikazuje ne mora biti uvijek značajno, i još manje tačno. Ipak, sindikat je ostao, nekako su se republičke organizacije SKJ premaskirale u socijaldemokratsko ruho i nastavile svoj život, a sa njima i sindikat. Na policama biblioteka zaboravljeni su ostali tomovi knjiga o radničkim borbama i baš tu u uglu jedne biblioteke otkrio sam Lenjina i shvatio da istorijski materijalizam nije staljinistički kastrirana verzija pogleda na svijet.
Ima tu humanizma ali i demokratije, i to kakve demokratije. Umjesto stahanovštine, ždanovštine, kardeljovštine i titoizma ispred mene se otvorila slika svijeta u kome se čovjek može ostvariti kao kreativno, djelatno biće. I opet je iskrsao sindikat kao sredstvo kojim radnici kratkoročno mogu ostvariti sitne ali životno važne pobjede u svijetu koji se dijalektički razvija i priprema za revoluciju. Godio mi je Lenjin jer sam mladalački idealizovao aktivizam, volju za pobjedom po svaku cijenu, upornost koja se prezrivo odnosi prema svim preprekama, tvrdoglavo lupanje o zid istorije s vjerom da će on popustiti.
Gajio sam prezir prema Kauckom jer je klasni izdajnik, jer je parlamentarizmom otupio oštricu klasne borbe, jer je sindikalne pobjede pretvorio u cilj umjesto u sredstvo klasne borbe. Dijalektički determinizam istorije (čitaj: starost) me neumoljivo doveo do prekretnice i ja sam, kao i mnogi drugi kafanski revolucionari, odlučio da se zaposlim i formiram porodicu. Ovaj po svakog pravog revolucionara samoubilački čin, suočio je revolucionarni idealizam sa jednoličnošću svakodnevnog života. Prazan stomak nije inspirativan a i teret očinstva nagoni na kompromise sa realnim svijetom. Počeo sam raditi u školi i postavilo se pitanje učlanjenja u sindikat. Prihvatio sam. Dobio sam karticu, odrekao se jednog procenta plate u korist sindikata i na tome se za više godina završio ozbiljniji angažman kao člana sindikalne organizacije.
Sindikat je od našeg novca kupovao karanfile za 8. mart, dijelio dječje paketiće za Božić i Novu godinu i jeftino nabavljao ajvar za zimnicu. Uz stalno ženino gunđanje odbolovao sam nekoliko mamurluka kao posljedicu konzumiranja „sindikalne rakije“ na periodičnim sindikalnim feštama. A onda su se stvari uozbiljile. Krajem 2012. godine poslodavac, Vlada Republike Srpske, izašao je pred skupštinu Republike Srpske sa prijedlogom novog budžeta i ekonomske politike. Po tom papiru plate prosvjetnih radnika trebalo je da budu smanjene za 10 %. Po logici stvari porastao je i moj interes za sindikalnu organizaciju. Počelo se govorkati o štrajku. Tek tada sam saznao koliko u stvari ne znam o sindikatu. Umjesto proleterske avangarde našao sam birokratiju i neznanje. Nije bilo moguće spoznati strukturu ili organizacioni model sindikata.
Nisam mogao utvrditi da li naša sindikalna organizacija uopšte održava sastanke i koliko često .Konsultujući ljevičarsku literaturu zaključio sam da sindikat mora imati neku vrstu Skupštine ili Kongresa ali niko u kolektivu nikada nije čuo da se takav skup ikada održao. Mom, možda previše demokratskom osjećaju nije godila pomisao da neko upravlja radničkim novcem a ne polaže račune o tome. Još više me šokirala činjenica da je sindikalcima takav rad bio prirodan. Oni gore odlučuju a mi dole slušamo i ne postavljamo pitanja. Kroz glavu su mi prolazili različiti scenariji totalitarističkih paranoja. Farenhajt, 1984, Vrli novi svijet i to pred mojim očima. Da bih više saznao o sindikatu tražio sam Statut, ali mi je sindikalac odgovorio da je Statut neko uzeo. Paranoja. Pokušao sam preko prijatelja u drugim školama ali uvijek isti odgovor .Nema Statuta, neko uzeo pa nije vratio, biće kad nađem i sl. Na jedvite jade došao sam do primjerka Statuta. Kako izgleda Statut Sindikata obrazovanja, nauke i kulture. Ukupno 15 strana izvučenih iz nekog starinskog štampača.
Na naslovnoj strani ponosno stoji natpis Statut, a na dnu piše Višegrad, maj 2009. godine. Daleko bi nas odvelo kada bih posebno predstavljao svaki član pa ću na ovom mjestu da uputim čitaoca u nekoliko najzanimljivijih članova Statuta Sindikata obrazovanja, nauke i kulture. Najprije, da zbog lakšeg razumijevanja predstavim strukturu Sindikata. Sindikat se dijeli na sindikalne organizacije koje postoje u svakom radnom kolektivu i organe sindikata koje čine Predsjednik, Skupština, Republički odbor i Statutarno-nadzorni odbor. Kada počnete čitati tekst upada u oči da Statut obiluje uopštenim formulacijama kojima se može dati različiti smisao. Radnici tako imaju različita prava, kao pravo na besplatnu pravnu pomoć (član 18.), te obaveze npr. da redovno učestvuju u radu sindikalnih organizacija (član 19.) i sl.
Na više mjesta je naglašeno da su članovi dužni da poštuju odluke sindikalne organizacije pod prijetnjom isključenja (članovi 15. i 52.), ali ni slova o najvažnijem zadatku i jedinom razlogu zbog kojeg postoji Sindikat-GENERALNOM ŠTRAJKU. Nisu nevedeni zadaci, odnosno pripreme koje je svaka sindikalna organizacija dužna da izvrši u slučaju štrajka. Nigdje se ne spominje štrajkački fond iz koga bi se finasirao najvažniji oblik borbe – štrajk. Ovdje se postavlja pitanje ogromnih količina novca koje je Sindikat ubrao od članstva. Kome Sindikat polaže račune? Nigdje nije navedena obaveza sindikalnih rukovodilaca da podnose redovne finansijske izvještaje koji bi bili dostupni svakom članu Sindikata. U tekstu statuta stoji da Republički odbor Sindikata informiše članstvo i javnost o bitnim pitanjima rada i djelovanja Sindikata, ali nije navedeno da je to obaveza, niti je posebno navedeno da se moraju podnositi finasijski izvještaji (član 43.).
Nije ni moguće, jer nije predviđeno da se sjednice osnovnih sindikalnih organizacija održavaju redovno, već po potrebi (?). Naglašavam da sam u računovodstvu dobio informaciju da pola uplaćenih sredstava ide osnovnoj sindikalnoj organizaciji (koja svoje izvještaje daje manje-više redovno) a ostatak ide sindikatu. Oni očito nisu dužni podnositi finansijske izvještaje a u Statutu nije navedena visina naknade koji primaju sindikalni rukovodioci. Dobro reći će čitalac pa što ih onda ne smijenite? Predviđena je procedura za smjenu organa ili funkcionera u Sindikatu ali inicijativu može pokrenuti 1/3 sindikalnih organizacija koje okupljaju najmanje 1/3 članova Sindikata ili nadležni organ (član 66). Naravno, ovako komplikovana procedura nije garancija da će incijativa biti usvojena jer o inicijativi odlučuje nadležni organ. U pitanju je Statutarno – nadzorni odbor koji imenuje skupština. I tu počinje problem. Skupština se održava jednom u 4 godine (predviđena je komplikovana procedura pokretanja vanredne skupštine identična onoj kod smjene organa ili funkcionera) i najviši je organ Sindikata s pravom da između ostalog smjenjuje i imenuje funkcionere (član 39.)
Međutim,“Delegati Skupštine su članovi Republičkog i Statutarno-nadzornog odbora, te predstavnici sindikalnih organizacija izabrani prema kriterijumima i odlukama Republičkog odbora“ (član 37.). Pojednostavljeno, Sindikat je po svojoj strukturi visokocentralizovana ustanova čije rukovodstvo umjesto radnika čine profesionalni sindikalci koji kontrolišu rad cijelog Sindikata i praktično su nedodirljivi. U redu, ali valjda će im jednom završiti mandat. I tu su se obezbijedili. Citiraću čitav član 59. “Izborno pravo u Sindikatu nije uslovljeno. Ponovni izbor u organe i na funkcije nije ograničen, ali se posebno cijene rezultati postignuti u proteklom mandatu“. Naravno, .nije utvrđeno ko ocjenjuje zasluge ali to sigurno nisu obični članovi Sindikata. Ovoliki nitkovluk me užasnuo. Kako je moguće da grupa ljudi koja je naslijedila objekte i gotovu organizaciju iz perioda SFRJ može da govori o zaslugama i uzurpira čitav Sindikat bez mogućnosti da radnik utiče na kadrovsku i drugu politiku.
Hulje, htio sam odmah da se ispišem ali na molbu prijatelja sačekao sam da se završi štrajk jer bih bio proglašen za vladinog čovjeka koji po zadatku ruši Sindikat. Na povratku kući svratio sam u biblioteku, tražio sam vatru, tražio sam Lenjina ali kada sam pogledao knjigu koju sam podigao na koricama je stajalo Karl Kaucki. I tada sam se iznenadio. Mnogo mudar taj Kaucki, socijalizam se ne može uvesti tamo gdje većina ljudi neće socijalizam, kaže on. Sindikalna birokratija mora postojati, ali i demokratska kontrola rada Sindikata. Nije problem postojanje sindikata već pogrešna organizacija i nedostatak klasne svijesti zaključio sam ja. Hvala Kauckom. U svakom slučaju štrajk je propao i prihod mi se smanjio za 10 %, a govorka se da će se trend smanjenja nastaviti ali sam bar naučio fundamentalnu istinu –Jedino pravo koje mogu imati radnici je pravo koje sami izbore.