Hrvatska agresija na Bosnu i Hercegovinu u svojoj školskoj definiciji završava, uostalom, potpisivanjem splitskog i washingtonskog sporazuma, odnosno vojnog saveza – onim dakle Alijinim veselim "ma ko je to nama došo!" – pa ako sve ono što se dogodilo do tada nije među ostalim bilo i hrvatska agresija na BiH, ne samo da onda nije bila ni srpska agresija na Bosnu već srpska agresija nije bio ni napad JNA na Hrvatsku.
Na maksimirski balkanluk odgovorit će se topčiderskim balkanlucima, i tu greške ne može biti. Za razliku od Crnogoraca, koji su u posljednjih desetak godina pokazali izvjestan dar za kajanje i autorefleksiju, Srbi i Hrvati do kraja se drže balkanskih tradicija, u čemu ih, obilato, podržavaju njihove političke elite. To je, a ne općenarodno raspoloženje, razlog zašto je nemoguće da se u Beogradu ne zviždi Lijepoj našoj i zašto se u Zagrebu moralo zviždati na Bože pravde.
Uprkos tome, kritičko preispitivanje spoljne politike nema alternativu. Ukoliko think-tankovi nastave da određuju zapadnu spoljnu politika, neće doći do promene kursa, već verovatno do novih ratova na Bliskom istoku, što će, kao što smo već imali prilike da se uverimo, izazvati novi talas antizapadnog raspoloženja. Ne bi trebalo da pogoršavamo odnose sa Rusijom i Kinom, kao ni sa Latinskom Amerikom, koja bi svoj indentitet mogla da definiše u daljem udaljavanju od zapada. U suprotnom, mogli bismo da stvorimo svet u kome su zemlje zapada u stalnom konfliktu sa velikim delovima južne i istočne hemisfere. Najkasnije tada, katastrofa zapadne spoljne politike izaći će na videlo, ali tada nijedan spin doktor neće moći da joj pomogne.
Kad je o skraćenicama međunarodnih asocijacija riječ, Bosna i Hercegovina očito bolje kotira kod onih što se kliču FIFA i UEFA, negoli kad je riječ o famoznoj EU. Kraj prošle sedmice obilježen je briselskim sastankom bosanskohercegovačkih političkih lidera sa evropskounijskim mentorima, odnosno fudbalskom utakmicom u Zenici između reprezentacija Bosne i Hercegovine i Grčke, a u sklopu kvalifikacija za Svjetsko fudbalsko prvenstvo koje će naredne godine biti održano u Brazilu.
Ne može se reći da je svaki centimo dobro potrošen. Protekcionaštvo je bilo uobičajeno, a broj ubistava utrostručen, delimično zahvaljujući korupciji u policiji i pravosuđu. Čavezova nafto-diplomatija ponekad je izgledala bizarno, kao kada je omogućio jeftin autobuski prevoz da pomogne levičarskom gradonačelniku Londona Kenu Livingstonu. Uprkos ekstravagantnosti i autoritarnom stilu, mase su ga obožavale.
Iz godine u godinu se racionalno guši visoka i kritička kultura, zamjenjuje je trivijalizacija i estradizacija javnog prostora u kojoj se registruju šupljoglavi politički manekeni
Da nije morbidno bilo bi smiješno. Smiješno? Nakon toliko desetaka tisuća mrtvih, stotina tisuća raseljenih, može li naša mržnja biti smiješna? Čudna? Nenormalna? Da je baš normalno da se Jovan koji se rodio devedesete po portalima hvata za pištolj kad naleti na Ivana rođenog devedeset i prve koji ga šalje u tri četničke materine… Da je baš normalno… Ma, nije normalno.
Najhrabriji ljudi koje sam upoznao su katolički sveštenici. Radeći u Zapadnoj Papui pa zatim u Brazilu, upoznao sam ljude koji su bili spremni da redovno stavljaju glavu u torbu za druge. Kada sam prvi put pokucao na vrata manastira u Bakabalu, gradu u brazilskoj državi Maranjao, sveštenik koji mi je otvorio mislio je da sam poslat da ga ubijem. Tog jutra je dobio još jednu u nizu pretnji smrću od lokalnog udruženja rančera. Ipak je otvorio vrata...
Pred vama su delovi prvog poglavlja poslednje knjige Ronalda Dworkina: Religija bez boga, koju će ove godine izdati Harvard University Press. Neposredno pre svoje smrti 14. februara, autor je poslao njen rukopis redakciji The New York Review of Books.