Ne bi bilo pogrešno reći da su unutarnji problemi minimalne parlamentarne demokratije otvorili prostor za postupke i mehanizme čiji upravnici misle da je i ta minimalna demokratija previše. Za svakoga ko o demokratiji razmišlja pre svega u okviru svakodnevnog nerviranja, pitanje je da li se uopšte vredi zalagati i boriti za takvu demokratiju sredstvima koje ona zahteva, dakle u okviru stranaka.
Baš sam ja hrabra ženska. U najtežim trenucima za Hrvatsku otkako imamo Hrvatsku tri sam dana šetala neprijateljskim gradom a ćirilica me mrko gledala na svakom uglu. Kakvu sam samo sreću imala. Ni jednom me nije zgrabila za hrvatski vrat.
...šta god da se desi narednih dana, čak i ako DPS uz pomoć sile pokuša da nametne Vujanovića kao novog predsjednika, niko ga u domaćoj a posebno inostranoj javnosti neće uzimati za ozbiljno
Dnevnik je vodio Hrvoje Jurić, asistent na Katedri za etiku Filozofskog fakultetat u Zagrebu. Filozof, književnik, anarhist, piše na o Juriću na Wikipediji.
Prije nekoliko tjedana, možda i cijela dva mjeseca, iz hrvatskih su trgovina počele iščezavati limenke coca-cole, one od dva i pol decilitra, koje su pri vrhu imale žutu traku, na kojoj je pisala cijena 4,90 kuna.
Masovni pokreti praktikuju građansku neposlušnost kada prepoznaju da glatko funkcionisanje društva zavisi od njihovog organizovanja, gašenja ili aktivnog ometanja. Ove stvari potpuno izluđuju političare. Na ovaj način društvo napreduje.Ponekad je najveća snaga pokreta njihova sposobnost da ometaju. Zato ovdje predstavljamo pet primjera građanske neposlušnosti....
Neki su u jahanju novog trenda malo i pretjerali, poput jednog slavonskog biskupa što je na željeznom Isusu ostavio i deklaraciju „made in China“ i cijenu od 8,99 kuna, ili onoga dalmatinskog župnika što je oko vrata objesio lanac vodokotlića s privjeskom od križnog ventila. A velečasni Zlatko Sudac, vjerojatno najpoznatiji modni mačak među hrvatskim svećenicima, nekidan je – kunu mi se – zagrebačkom špicom prošetao križ od lego-kockica, s raspetim Super Mariom.
Zašto desnica u evropskim kulturama poslije francuske revolucije nije ostvarila nešto posebno zanimljivo, dok je pobuna i kritika u evropskim kulturama, dakle ljevica, dala nebrojena remek-dela u svim oblicima umetničkog izražavanja, podjednako u višem i nižem registru. Zašto su se iz višegodišnjeg desničarskog sna jeftine i niske populističke kulture tako brzo i sjajno probudile post-diktatorske kulture, kao portugalska, turska, španska, grčka?