Moj dida je sidijo do mene na zidiću. Zidić je bijo u dvoru od didine kuće na Šolti. Dida je meni govorijo: „Viš, unukiću, ako se utvrdi da je cila jedna partija zločimačka organizacija, a ta je partija vodila cilu jednu državu, onda to automatički znači da je i cila ta država zločimačka! Bereš?“ Samo onda je njemu tata dobacijo priko stola: „O čemu ti to pričaš, majketi? Koja država?“ Dida je pogledao u tatu i rekao je: „Pa nacistička Njemačka! Koja drugo?“
Dobar način razmišljanja o ovome je da pomislite na Vudi Alena. On je neurotičan, zabrinut, ne zna šta dalje da radi. To se dešava u ekonomiji kada se pokvari bilans uspjeha. Ljudi su prestrašeni, ne troše, a što manje troše, i ljudi oko njih manje troše i ekonomija odjednom krene nizbrdicom. Posljedica toga je još gori bilans uspjeha, a ne bolji. Jer svi znamo da je bilans uspjeha bolji kad se dugovanja smanjuju, a ne kad rastu. U ovakvoj situaciji, u vudialenovskoj recesiji, ljudi ne troše, već štede. Ali ako ljudi štede i niko ne troši, kako održati makar i skroman nivo aktivnosti u ekonomiji? Neko mora trošiti, a ako vlada ne troši, ko hoće?
Samo u prošloj sedmici saznali smo ono što oduvijek znamo. Republika Srpska je ekonomski ruiniran i devastiran entitet. Zapravo, prošle nedjelje smo dobili brojčane koordinate naše propasti.
Započet ću suprostavljanjem dviju različitih koncepcija demokracije. Jedna bi bila ta u kojoj demokratsko društvo posjeduje sredstva pomoću kojih bi moglo sudjelovati na neki razuman način u upravljanju svojim poslovima, a informacije bi bile svima dostupne i besplatne. Druga koncepcija je ta u kojoj je javnost spriječena u upravljanju svojim poslovima, a informacije su strogo kontrolirane. Možda zvuči čudno, ali važno je znati da je druga koncepcija demokracije ona koja prevladava.
Nekada davno, za osamdesetih godina, svake druge sedmice na drugom programu tadašnje zagrebačke televizije, u međurepubličkoj programskoj razmjeni, emitirana je emisija beogradske televizije Folk Parada.
Mama je govorila: „Ne može ti mama napripravit toliko lancunića, mila, nisan ti ja tekstilska industrija!“ Damjanica je gledala u pod i šutila je. Tata je rekao: „Možda je muči mjehurić? Neka prehlada il upalica?“ Mama je rekla: „Znan, al isto se može probudit i reć da joj se piši, pa će je mama lipo odvest na zahod ili sist na tutu! A ne ovako! Je li, zlato, o čemu se radi?“ Damjanica je gledala u pod i šutila je. Mama je njoj rekla: „Ako svaku noć pišiš u krevu, mila, onda nam moraš reć zašto! A ne da stalno mučiš!“ Tata je rekao: „Ili, akoš već mučat, onda piši kao šta govoriš!“
- Stalno nam netko izvan Vukovara kroji život. Dođu ovamo, kažu što žele i onda nas ostave da se međusobno nosimo s tim što su nam istovarili. Čak i na Novu godinu dolaze branitelji izvan Vukovara i pale svijeće, zamjerajući nam što slavimo. Pa jel’ bi stvarno svi bili sretni da je cijeli Vukovar groblje? – pita se Saša Bjelanović.
Svaki kolektiv raslojava se na više kolektivnih identiteta. Zbog toga nikada nisu jasne linije koje dele jedan kolektiv od drugih kolektiva. Pogotovo kada je reč o nacionalnim kolektivima, treba imati na umu da su to složene grupe sa nejasnim granicama i više identiteta. Jedini nedvosmislen kriterij da se građani nacionalne države kao jedna identitetska grupa razlikuju od stranaca jeste formalna potvrda: recimo, potvrda o državljanstvu. Ali, solidarnost sa sugrađanima i lojalnost državi ne mogu se izvesti samo iz vrednosno neutralne činjenice da imamo neki dokument. Kolektivni identitet ne iscrpljuje se formalnom potvrdom pripadanja. On je mnogo više od toga: identitetskim alatkama utvrđuju se i održavaju odnosi unutar grupe, kao i odnosi između članova grupe i onih koji su izvan nje.
Unatoč popularnosti modnoga pripovijedanja o facebook-pokretima, fasciniranost tehnologijom – uobičajeno – propušta ono što je ključno: širenje prosvjeda nije bitno drukčije, pa ni puno brže no 1968. Čak su i usporedbe s 1848. posve opravdane. Zvala se prošlost “svjetskim studentskim revoltom“, ili pak “proljećem naroda“, širenje je prosvjedovnoga naboja svagda bilo simbolički posredovano, na bitno sličan način. Radilo se o tiskanim medijima ili televiziji, o golubinjoj pošti ili “emajliranju“, vijesti se kao signali za akciju u svim razdobljima prenose na usporediv način...