Priča o školi, o značaju obrazovanja i problemu nenormalnog broja đačkih izostanaka, slična je onoj o doktoru Džekilu i misteru Hajdu.
S jedne strane, i vrapci znaju da je obrazovanje temelj produktivnosti i da u dvadesetprvom veku ekonomski napredak zavisi od kvaliteta informacija, a taj kvalitet je uslovljen obrazovanjem. Stepen siromaštva neke zemlje prevodi se u opadajuće procente u oblasti obrazovanja. U siromašnim zemljama, mnogi koji žele ne mogu da se školuju. Statistika kaže da bi se snižavanjem samo jednog procenta vojnih troškova omogućilo svoj deci sveta da izađu pred tablu.
S druge strane, škola, kao mesto gde autoritet proverava i vrednuje onog koji tek uči, gde mora da se poštuju red i disciplina, i to rano izjutra, gde svi slušaju dok jedan govori, gde se važnost kolektiva postavlja iznad pojedinca i gde se provodi zaista mnogo sati nad knjigom dok napolju Bane vozi rolere, ta škola, da se ne lažemo, uprkos svim procesima modernizacije nastave i zapitanosti kako novim sredstvima unaprediti nastavu da svima bude lepo, nikad nije bila niti će biti mesto za kojim puca srce.
Još je Šekspir opisao nekog stradfordskog cmoljavka koji se, poput puža, bezvoljno vuče s torbom punom knjiga do škole, da ne pominjemo klečanje na kukuruzu i šibu koji su, u dobu naših baka, bili neprikosnovena vaspitna sredstva da bi se kasnije, za naših očeva, akcenat stavio na „magareću klupu”, mesto gde se kali ljudsko dostojanstvo. Ne, škola ni tada nije bila svetilište ka kojem se radosno trči, sve udarajući nogama u zadnjicu, ali su izostanci ipak bili retkost i pošast koja se strogo kažnjavala ukorom i izbacivanjem iz škole, a možda i iz rođenog doma.
Pominjem ovde slučaj mog druga, nazovimo ga, Lazara (vaskrsavao je nekoliko puta), koji je mnoge dane na mukotrpnom početku gimnazijskog školovanja, umesto u učionici, proveo na Tašu prebrojavajući uvelo lišće i kradući bogu dane sve dok nije došao kraj prvog polugodišta, kada je roditeljima trebalo pokazati knjižicu sa slabim ocenama i ukorom iz vladanja. Obećano skijanje visilo je o koncu pa je Lazar, odustavši od lažirane knjižice ispunjene peticama, na kojoj se pečat, falsifikovan oljuštenim tvrdo kuvanim jajetom, razmrljao, pribegao drugom rešenju inkorporirajući među nove korice list stare odlikaške knjižice iz osnove škole. Lazarev otac se podozrivo pitao otkud u gimnazijskom obrazovanju predmeti „domaćinstvo” i „poznavanje prirode i društva” ali su sumnje razvejane na sledećem roditeljskom sastanku posle kojeg je Lazaru preselo inkriminisanom radnjom iznuđeno skijanje. Lazar je kasnije magistrirao i doktorirao, odustavši od ideje da geniju ne treba škola, a kao dokaz potežući Tomasa Mana koji je eto postao nobelovac a da nije završio ni veliku maturu. No priča o obrazovanju i dalje, po kazni, stoji u ćošku.
Nastava u savremenoj školi je sigurno mnogo zanimljivija od nekadašnjeg bubačenja napamet, a nastavnici su sad bliži dečjim problemima odrastanja, spremniji da se bave adolescentskim krizama nego što su to nekad, pre otkrića puberteta, bili. Stvar je, čini mi se, u tome što se mladom čoveku sve više podilazi time što se, u bespogovornom ispunjavanju svih želja, princip prijatnosti štiti i ističe kao najvažniji. Nisu sve prijatne stvari istovremeno i korisne, i obrnuto. Do nečeg korisnog često se dolazi bez prijatne lagodnosti, a motivacija da se savlada nešto teško ili možda dosadno, treba da proistekne iz kasnije dostignutih, važnih ciljeva i uživanja u njima. Uostalom, život nije cirkus u kojem nas neko stalno zasmejava i šašolji po tabanima.
Nastavničke plate su bedne i na granici socijalnih slučajeva, a kriza morala dala je sad roditeljima u ruke ono Lazarevo tvrdo kuvano jaje kojim falsifikuju đačka opravdanja, ne libeći se da na razne načine „zaštite” svoje dete jer „tako rade svi”.
Priča o ekologiji kao spasavanju kitova od pomora i tamanjenju kedrovih šuma zbog preterane upotrebe dezodoransa sa raspršivačem, a da se ozbiljno ne razmatra ekologija ljudskih mozgova i morala, potpuno je besmislena, kao što je smešno i besmisleno vajkanje nadležnih nad krizom nastave. Ako je pravo na obrazovanje ljudsko pravo jednako onom koje ljudi imaju na vodu i vazduh, treba sve preduzeti da se ono bahato ne baca na đubre. Novi programi i inovacije u nastavi mogu da se sprovode u beskraj. Uzalud, jer samo ono društvo koje duboko veruje i jasno pokaže da obrazovanje imponuje i da čoveku nudi lepši, potpuniji život ima šansu da vrati đake u škole.
Tekst je preuzet iz Politike