I tako smo, zavirivši kroz odškrinuta vrata – dok bešćutni kapitalizam hara planetom, dok ugojena buržoaska klasa zgrće neizmjerna bogatstva na muci i znoju proletera, dok milijuni potlačenih vape za pravdom i nekim tko bi potpalio plamen revolucije i izbavio ih iz okova – saznali da je “sjeme komunizma” još uvijek proizvod kršćansko-klerikalne onanije
Profesor Božidar Kliček tužio je Krešića po prilici zato što ga je u jednoj izrazito homofobnoj zemlji – u kojoj je, odnedavno, i poluslužbeni stav skoro cjelokupne parlamentarne opozicije da su “homoseksualci iz Hitlerova okruženja” proveli holokaust – sugerirao da je on, Kliček, ustvari homofob. Kako homofob u Hrvatskoj biti nije nikakva sramota: homofobkinjama zagrebački gradonačelnik dijeli odličja, ističući njihovu borbu za uzvišene ideale...
Materijala za priču, dakle, ima već dovoljno: sada je još potrebno izmisliti TV kanal ili stanicu dovoljno nepoznatu da bude teško proverivo, nadenuti projektu ime te malo obogatiti rečenicu ili stav izrečen na datu temu, a Henks je pripadao navodnoj grupi javnih ličnosti koje su bile protiv nezavisnog Kosova 2008. (par klikova i otkrijete - predstavnici za štampu javnih ličnosti demantovali su učešće polovine te grupe u navodnoj akciji, ostali se nisu ni oglašavali...)
Jedna mi je baka rekla da ju je zapanjilo, da se zaprepastila kad je nakon unukove smrti izašla na Korzo i vidjela da svijet nije stao. Ljudi su hodali, razgledavali izloge, smijali se, pili kavu, kao da se ništa nije dogodilo. Da li su ti ljudi normalni, pitala se? Moj je unuk mrtav a svijet se kreće? Moj je unuk mrtav a i ja se krećem, čudila se nona? Pijem lijekove protiv tlaka, želim živjeti? Moja potreba za životom jača je od tuge koja me razdire? Ne, ne znamo kako reći zbogom a pritom ne osjećati krivicu, bijes, tugu i ljubomoru.
Međutim, od silne zainteresovanosti za kulturu i njeno “dobro stanje”, press konferencija je održana u banjalučkom McDonald’s-u. Eto, pripala je čast ovom svjetskom lancu brze hrane da ugosti jednog nobelovca.
Kako bi muškarac mogao vladati ičim u jednoj porodici kada ne poznaje elementarne činjenice iz života iste? Sedam od deset muškaraca ne zna koliko im djeca imaju godina, a devet od deset – u koji im razred nasljedni faktor ide. Kada dođe roditeljski sastanak, majke su dramatično zastupljenije od očeva. Muškarci pojma nemaju o kućnom budžetu, ne znaju kako upaliti mašinu za suđe, blage veze nemaju gdje se stavlja prljavo rublje u mašinu za veš, a rupu za omekšivač ne bi našli ni kad bi im prijetila kazna višesatnog šopinga.
I pored sveg tog odijuma prema muškom svetu, ne mogu da kažem da nikada nisam imao muškarca za prijatelja. Imao sam, ali uvek sa velikim oprezom. Kako je vreme prolazilo, te veze su se obično tanjile, odnosi su se hladili i adio, do kraja, ti ljudi kao da nisu ni postojali. Ipak, sećam se nekih prijatelja sa velikim prezirom, svaki je imao svoje bedne trenutke i od toga mi je bilo muka. Pomislio bih nekada i na njihove očeve koje sam takođe poznavao, čije su samo blede kopije oni bili, svi su bili mrtvi, umirali su sa pedesetak godina, međutim, majke su bile još uvek žive, kao da nikada nisu ni umirale.
Elem, javio se Bobi na oglas za vozača viljuškara u novu tvornicu drvne građe, pa došao na razgovor za posao. "Nego", upita u neka doba Bobi vlasnika firme, "kolika bi bila plata?""Pa, u početku dvjesto pedeset maraka", odgovorio mu gazda, "a kasnije bogami i petsto, šesto." "Odlično", zadovoljno će Bobi, "vratit ću se ja onda kasnije."
Ja ustajem 14. veljače 2013. jer živim u još uvijek primitivnom bosanskohercegovačkom okruženju u kojem se u mnogim kućama do podne moli Boga, a od podne ubija Boga u ženi. Ja ustajem jer živim u okolini u kojoj se takvo što ni u ludilu ne smije priznati, jer kuku lele, šta će reći selo, šta fratar, a šta strina...