Zbog novih tehnologija, nove organizacije rada i tržišnih kaprica, savremeni rad dobija sve više privremeni karakter, a radnik postaje sve manje zaštićen. Opšte osećanje nesigurnosti i njegove moguće posledice ostaju izvan dometa razmišljanja zastupnika novog liberalizma.
Nešto se, međutim, sada događa, čim Kusta daje ostavke i vrišti. Upućeni ljudi kažu da je došlo do trvenja između višegradskih lokalnih vlasti i znamenitoga redatelja oko nekih novaca. Osim toga, Mile Dodik je nešto izgubio na entuzijazmu, ali i na političkome legitimitetu i sada su mu Kustina posla zadnja briga. Beogradska nova koalicija na vlasti kao da je također izgubila zanimanje za Kustine megalomanije; teško da ima i novce, jer to košta. Kusta – koji je svakakav, ali glup nije – skužio je odmah da sve to ne sluti na dobro i nadigao preventivnu galamu: uvrijedio se, demisionira, samo što ne prijeti da će emigrirati u Rusiju kod Depardieua, jer da se u Srba svjetski priznati umjetnici ne cijene dovoljno.
Moj dida je sidijo do mene na zidiću. Zidić je bijo u dvoru od didine kuće na Šolti. Dida je meni govorijo: „Viš, unukiću, ako se utvrdi da je cila jedna partija zločimačka organizacija, a ta je partija vodila cilu jednu državu, onda to automatički znači da je i cila ta država zločimačka! Bereš?“ Samo onda je njemu tata dobacijo priko stola: „O čemu ti to pričaš, majketi? Koja država?“ Dida je pogledao u tatu i rekao je: „Pa nacistička Njemačka! Koja drugo?“
Započet ću suprostavljanjem dviju različitih koncepcija demokracije. Jedna bi bila ta u kojoj demokratsko društvo posjeduje sredstva pomoću kojih bi moglo sudjelovati na neki razuman način u upravljanju svojim poslovima, a informacije bi bile svima dostupne i besplatne. Druga koncepcija je ta u kojoj je javnost spriječena u upravljanju svojim poslovima, a informacije su strogo kontrolirane. Možda zvuči čudno, ali važno je znati da je druga koncepcija demokracije ona koja prevladava.
Nekada davno, za osamdesetih godina, svake druge sedmice na drugom programu tadašnje zagrebačke televizije, u međurepubličkoj programskoj razmjeni, emitirana je emisija beogradske televizije Folk Parada.
Samo u prošloj sedmici saznali smo ono što oduvijek znamo. Republika Srpska je ekonomski ruiniran i devastiran entitet. Zapravo, prošle nedjelje smo dobili brojčane koordinate naše propasti.
Dobar način razmišljanja o ovome je da pomislite na Vudi Alena. On je neurotičan, zabrinut, ne zna šta dalje da radi. To se dešava u ekonomiji kada se pokvari bilans uspjeha. Ljudi su prestrašeni, ne troše, a što manje troše, i ljudi oko njih manje troše i ekonomija odjednom krene nizbrdicom. Posljedica toga je još gori bilans uspjeha, a ne bolji. Jer svi znamo da je bilans uspjeha bolji kad se dugovanja smanjuju, a ne kad rastu. U ovakvoj situaciji, u vudialenovskoj recesiji, ljudi ne troše, već štede. Ali ako ljudi štede i niko ne troši, kako održati makar i skroman nivo aktivnosti u ekonomiji? Neko mora trošiti, a ako vlada ne troši, ko hoće?
Mama je govorila: „Ne može ti mama napripravit toliko lancunića, mila, nisan ti ja tekstilska industrija!“ Damjanica je gledala u pod i šutila je. Tata je rekao: „Možda je muči mjehurić? Neka prehlada il upalica?“ Mama je rekla: „Znan, al isto se može probudit i reć da joj se piši, pa će je mama lipo odvest na zahod ili sist na tutu! A ne ovako! Je li, zlato, o čemu se radi?“ Damjanica je gledala u pod i šutila je. Mama je njoj rekla: „Ako svaku noć pišiš u krevu, mila, onda nam moraš reć zašto! A ne da stalno mučiš!“ Tata je rekao: „Ili, akoš već mučat, onda piši kao šta govoriš!“