„A da se mi nekako dogovorimo” i onda on tebi vrati vozačku dozvolu, pa ti u nju staviš hiljadarku, pa mu opet vratiš tu dozvolu da je pogleda još jednom, i, gle čuda, odjednom i on shvati da gospođa nije prošla kroz crveno...
Čak 72 odsto studenata smatra da Republika Srpska treba da se otcijepi od BiH. Ispitanici se gotovo dvotrećinskom većinom protive ulasku BiH u Evropsku uniju, a čak četiri petine nije za ulazak u NATO.
Razlika između krvoločne basne i krvoločne bosne jest u tome, shvatili ste, što basna ima pouku, a bosna nema. Cijela je ideja bosne o Benku i Zenku u tome da se djeca prestrave istinom o prvomajskim ražnjevima. Nema naravoučenija, nema pouke: sve što je pjesnik htio reći djeci, jest to da je meso koje u slast jedu još jutros pogledom molilo zlog mesara da ga ne kolje. Nema vještica i čudovišta, nema zlih maćeha i crnih vukova, ima samo janjetine za Prvi maj.
Ljudi se, ovdje, ne plaše, koliko – stide. Izaći na proteste; podići glas; štrajkovati; znači i konačno se suočiti; sjesti, priznati i opojmiti težinu, prije svega kulturne, pa tek onda, socijalne i ekonomske žabokrečine u kojoj, svi odreda, ''sretni i debeli'', dvadeset godina ''veslamo''. S obzirom na ''državu'' u kojoj smo, to, zaista, nije lako. Još dalje, a to je, upravo, mjesto gdje nam nedostaje hrabrosti, znači i priznati udio sopstvene krivice. Ispraviću se, nije riječ o ćutanju, nego prećutkivanju.
U Bosni i Hercegovini u posljednjim godinama došlo je do suspendovanja demokratskih procedura, a time i same demokracije. Evidentirana su sve učestalija kršenja ustava na svim razinama u Bosni i Hercegovini, zakonskih i pravnih normi, poslovnika i procedura što prijeti da zemlju odvede u potpunu pravnu anarhiju.
Treba gledati ono pozitivno. To je važnije od realnog percipiranja strahote aktuelnih prilika.Pesimistični autor ovdje će stati i udahnuti.I zapitati se “Ima li kontraargumenata?”.Pesimistični autor ih, ukratko, ne zna.
Sve je, reklo bi se počelo, fantazmom Zlatka Lagumdžije o Federaciji BiH kao Zapadnoj Njemačkoj, nasuprot Republike Srpske kao Istočne Njemačke. Doživjela je ta njegova izjava i onomad priličnu mjeru ismijavanja, ali uglavnom površnog, a ima tu blesavluka čijem bi raskrinkavanju valjalo posvetiti čitav feljton; od toga da paradigmu Zapadne Njemačke superiornom smatra komunista iz vremena prije pada Berlinskog zida do činjenice da se - geografski govoreći - najveći i najnaseljeniji dio Federacije zapravo nalazi istočno od najvećeg i najnaseljenijeg dijela Republike Srpske.
- Jao, jao, jao, čika Bane... Zar je toliko teško da se ukapira da se u mojoj pesmi spaja srpska tradicija – ovaploćena u tradicionalnoj božićnoj ishrani, dakle, pečenom prasetu – sa svim potencijalima koje nudi tehnološki napredak – simbolizovan u Tviteru – na putu ka stvaranju globalizovane prehrambene paradigme, a koja nije oslonjena samo na srpsku tradiciju, već i na planetarnu popularnu kulturu koju simbolizuje Volt Dizni?
“S jedne strane različiti narodi, zavedeni od nacionalnih stranaka, streme ka nacionalnoj ‘samostalnosti’, napajajući se punokrvnom nadom da će usled toga biti osigurano njihovo materijalno ‘blagostanje’; s druge strane ‘vladajuće’ vođe... naroda zasićuju sirote narodne mase frazama, da bi ih što uspešnije mogle da tlače a ove, rđavo poznavajući svoj klasni položaj, svuda slede svojim izrabljivačima na njihov poziv. Nacionalisti se uzajamno mrze i smatraju se prouzrokovačima svojih međusobnih nevolja, gospoda se pak vesele tome, ubirajući plodove rada celokupnog naroda u svoje džepove i ni ne gledaju da li je taj proizvod domaćih ili drugih narodnosti.”