Strah je promašaj.Jer strah je najveća prepreka tvojoj sreći. Strah te blokira, ali samo se usudi. Jednostavno skoči. Kad je riječ o nama, svi se mi ponekad zadovoljavamo osrednošću. Onim ni tamo ni 'vamo.. Ponekad smo previše labavi. Oslobodi se svega onoga što te opterećuje, neovisno o tome o čemu se radi i osjetit ćeš kako je to disati punim plućima, osjetit ćeš što to stvarno znači biti sretan. U svijetu koji te stalno pokušava promijeniti, najveće je postignuće, što bi rekao Emerson, biti ono što jesi.
No, zašto je Vukovar doista „specifičan slučaj“? Usprkos parolama, on to nije zbog svoga mučeništva, nego zbog sastava stanovništva; nisu ratne rane ono zbog čega mu se pridaje „posebna pažnja“ i apelira na „osjetljivost problema“, već je to broj mirnodopskih Srba koji, za nevolju, čine više od trećine žitelja. Da je slična etnička nepogoda kojim slučajem zadesila Split, nema sumnje da bi se tu ovih dana odvijala posve ista društvena lakrdija (uz nešto više agresije, vjerojatno, zahvaljujući višegodišnjem treningu), makar današnji Kerumgrad ne baštini ratnu traumu ni približno nalik vukovarskoj.
Ja mama ne mogu shvatiti da sam mama ljudima koji više nisu mladi. Zovem ih telefonom nekoliko puta dnevno, govorim im kako puše jak, hladan vjetar, cesta je zaleđena, pazite preko zebre, stavite kapu na glavu, ne vozite auto, autobusi voze redovno, što ste danas kuhali, ne jedite često picu, nemojte otići iz Hrvatske, bit će bolje, vani ćete dobiti posao ali ćete biti stranci dovijeka i predaleko od mame.
Poznata je, naime, strast bosanskohercegovačkih ministara prema automobilima. Kako kaže onaj stari vic: koji automobil može sa sto šezdeset na sat po kaldrmi? Jasno – službeni. Nema boljeg automobila od službenog, i svi njemački inženjeri, japanski električari i talijanski dizajneri da udruže pamet, iskustvo i talent, ne bi napravili limuzinu s takvim performansama kakve ima bosanskohercegovački službeni automobil.
Jučer zlato, danas blato. Najmanje je slobode bilo tad kad nije bilo ni ulja, ni šećera, ni kafe, ni struje, ni vode, ni plina, ni grijanja. Sloboda, međutim, počinje tamo gdje prestaje strah.
Možda ovaj trenutak, iz Vajmara, 13. oktobra 1822. godine, u kojem Johan Volfgang Gete ustaje, sa osmijehom na licu, da pozdravi neobičnog gosta sa štulom i štakom, nije najpodesniji za početak priče.
Ukoliko se nova levica u Srbiji „ne probudi iz zimskog sna“ i ne aktivira sve slojeve društva (radnike, seljake, intelektualce i masu nezaposlenih) preti opasnost da Srbija pretrpi kolaps (bankrotstvo kao moguće demokratsko društvo) i zato je intenzivni rad na buđenju svesti i sposobnosti građana od ogromne važnosti u periodu u kojem se nalazimo, pogotovo što se već uočavaju ozbiljni znaci povratka na režim Slobodana Miloševića i totalitarnog poretka, koji u sprezi sa globalnom krizom može prouzrokovati i definitivnu propast države.
Šime Šimatović ikonična je figura hrvatske kulture: posljednji svjedok i sudionik Kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 1944, baletan, pa partizan, filmski redatelj i entuzijast u kulturi, osnivač Hrvatskoga kulturnog kluba, utemeljitelja godišnje Nagrade za promociju hrvatske kulture u svijetu, čiji je pokrovitelj godinama bila Ina.