Većina današnjih vlastodržaca ima imovinu koja je višestruko nesrazmjerna njihovim prihodima od plata. Kad se neko osmjeli i pita nekoga od njih kako je to moguće, odgovor je uglavnom (i očekivano) tipski: radi o se o prihodima koji se ostvaruju kroz davanje konsultantskih usluga u inostranstvu, izradu studija, stručnih radova i slično. Prema tome, mi imamo na vlasti vrhunske eksperte koji silne novce zarađuju prodajući svoju pamet širom svijeta. A pritom, za vlastitu zemlju ne mogu da učine ništa korisno.
Kad sam bio mlađi, retko sam pamtio svoje snove i često sam tvrdio prijateljima da uopšte i ne sanjam. Možda zato što sam retko odlazio na spavanje dok se potpuno ne izmorim, a onda sam padao u dubok san iz kojeg sam se budio kao iz mrtvih. Retko sam mogao da se setim nekog sna. Zbog mračnog ambijenta i idiotskih zapleta, ti snovi su ličili na filmove braće Marks; neki prizori iz prethodnog dana izmešani sa starim sećanjima, plus neke strašne stvari i tu i tamo malo pornografije, da ne bude dosadno.
U Evropi postaje sve očitiji jedan fenomen: mladi ljudi sve više ostaju živjeti s roditeljima ili se vraćaju u roditeljski dom. Mediji su za to već i pronašli efektno ime - Hotel Mama. Živi li se u tom hotelu opasno?
I
Ma kakve učinke postizao, teror/izam ima nepojmljivo visoku cijenu – u ljudskim životima najčešće, ili, „barem“, u redukciji nekih kvaliteta života u društvu; od reprodukcije straha, preko gubitka prava i dostojanstva, do paralize prometa, u najmanju ruku. Teror je najradikalniji oblik kršenja ljudskih prava što ih poduzima državni aparat, terorizam pak, istom metodom, u pravilu izaziva reakciju vlasti koja pritom svagda ograničava ranije zajamčena ljudska prava.
U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je oslobodilački rat bio tragično vrijeme podjela i da je sve što trebamo nacionalno pomirenje. Pamćenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto, refoulée, verdrängt. Ali Verdrängung izaziva neurozu. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje za sve one koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu čak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu reći „Okej, vrati se i uradi to opet”. Tu smo da se sjetimo šta se desilo i svečano kažemo da „Oni” to ne smiju opet napraviti.
Toliko emisija, analiza stanja u našoj galaksiji i šire, pogleda zvezdočataca i terapeuta, modernih mudraca koji su preko noći postali „lajf kouč”, stručnjaci za ljudsku patnju, i – ništa. Udarci na kućni budžet bili su jači od eventualnog meteora jer su pred ozloglašeni datum, u supermarketima police sa konzervama, keksom i grickalicama bile ispražnjene, sve u nadi da će se u nekom blindiranom bunkeru, neznano kom, spasiti uz tunjevinu i krekere odabrani zametak budućeg čovečanstva.
Ako uzgaja kritički dar, u optjecaju je strogo kontrolirana subverzivnost; ako je prinuđen na „buntovničko“ suučesništvo u gadarijama, od dobrovoljno izabrane nemoći sačinit će program. „Škopljen – spašen!“ klikće u sebi domaći slobodar i stišće karijernu figu u džepu, onu s kojom će, kada god ustreba, doprinijeti regeneraciji poretka čija se bit svodi na odsustvo slobode.
Hrvati sanjaju televiziju kakvu u Bosni već imaju Srbi i Bošnjaci. Dakle, kretensku televiziju koja će služiti nekom od vladajućih HDZ-ova da pere obraz i novac, emitirajući usput prigodne domoljubne manifestacije, imbecilne reality showove, jeftine južnoameričke katoličke sapunice, programe za katalošku prodaju teflonskih tava i noćne babe gatare što skidaju uroke za tri marke po pozivu, sve impregnirano idiotskim reklamama za hrvatske katoličke telekomunikacije, hrvatske katoličke trgovačke centre i hrvatske katoličke kladionice.
Tako možemo reći, da se vara onaj ili ona ko misli, da u tzv. političkom smislu u BiH ne postoji nacija. Naime, to je jedinstvena nacija u kojoj su ljudima (paradoksalno) zamijenjene njihove građanske slobode (što treba da bude stečeno i zadobijeno društvenim ugovorom) za ropstvo i doživotnu zaštitu gospodara, usaglašeno i provodivo kroz daytonski ugovor. Zajednica je to budala – svih nas - koji svoju (po prirodi i konvencionalnu) slobodu mijenjaju za (konvencionalno) ropstvo. Nacija je to ljudi koji se odriču svoje slobode, u korist društvene depolitizacije, socijalne i materijalne bijede te robovske zaštite gospodarâ.