Što zaista u Hrvatskoj proživljavaju osobe LGBT seksualne orijentacije najbolje će reći one same, a Facebook stranica "U ime svake obitelji", idealno je mjesto na kojem se mogu podijeliti ta, nažalost, većinom negativna iskustva.
Je li bila »greška« silovati žene? Je li bila »greška« dvadeset tisuća ljudi zatvoriti u limene hangare na plus 60, bez vode i WC-a? Je li bila »greška« odrezati uho Hasanu Bekli, pa mu gaziti po rani?...
Stvar je postala još ozbiljnija kad je prošle godine krenula međudržavna inicijativa Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore da se stećci kao zajednička kulturna baština upišu na listu spomenika pod zaštitom UNESCO-a. Vidjeli tada hrvatski domoljubi da je vrag odnio šalu, da će stećci ispasti božeprosti regionalna, ili još gore, svjetska baština, pa im konačno pao na pamet pravi, autentični Hrvatski stećak. Trebalo je još samo odlučiti kome da ga dodijele.
Leon Poliakov rođen je 1910. u Petrogradu, u dvadesetim godinama njegova dobrostojeća židovska obitelj emigrirala je u Francusku. Rođenjem, on je ruski Židov, naobrazbom potpuni zapadnjak, obavezan francuskoj prosvjetiteljskoj tradiciji. Umro je 1997. Upravo ovome autoru zahvaljujemo prve teorijske razrade nacističke mržnje usmjerene na Židove, prve pokušaje objašnjavanja “genocidne strasti” naše stare Europe u kontekstu njezine stare kulture kojom se ona tako ponosi.
„Koliko je građana Bostona zažalilo što nema pištolj pre dve nedelje?“, upitao je Vejn Lapjer ekstatičnu gomilu na Nacionalnom kongresu NRA početkom meseca.
Da li mislite da neko ko ide češće iz Banjaluke u Sarajevo ili iz Sarajeva u Banjaluka razvija tako predispozicije da postane bolji čovjek? Ostavite se vi takve brige za našu djecu.
Ajmo se sad prestat lagat – vi o homoseksualcima kao ljudskim bićima uopće ne razmišljate, u vašoj glavi su oni neka strana bića iz tuđih obitelji koja se "čudno jebu" i jednostavno želite da ih nema, da nestanu, da se odstrane iz društva, da ih linčuju ili liječe, samo to niti smijete niti imate muda tražiti. I sad stojite pred tih neumoljivih 0,0000125 posto vjerojatnosti da se dogodi gej Hrvat i pizdite u maniri razmaženog derišta kojem to nije po volji, svim se silama trudeći da tim ljudima, tim nečijim braćama i sestrama, sinovima i kćerima, možda i svojoj djeci, a da to ni ne znate, zagorčate život.
Barba Evelin je vrtijo sa glavom i rekao je: „Eeee, Piple, Piple, jebenlite munjena… A stuput san mu reka, nemoj puštat turiste da draže spomenik! Ugrišće nekog, pa ću onda ja ispast kriv!“ Dino je pitao: „Šta, ali grize?“ Barba Evelin je rekao: „Da grize? Moj miki! Juče je naletija oni Mišo Juma sa grupom Japanaca, skoro mu je ruku otkida! A samo je čovik reka turistima da mogu mu slobodno davat banana i kikirikija!“ Ja sam rekao: „N bava? Tako je divlji?“ Barba Evelin je rekao: „Lud je ka kurac! Daj ga u pizdu materinu!“ Kane Šteta je pitao: „Pa šta ga nisu pripitomili prije nego su ga postavili?“ Barba Evelin je rekao: „A ko će ti danas dat dobrog dresera za spomenike, moj miki!“
Da se na referendumu pitalo većinu, još bi se Sunce bjesomučno vrtjelo oko Zemlje, a Zemlja počivala na leđima tri divovska slona: u devetnaestom stoljeću, recimo, ideja da žene imaju jednaka prava kao muškarci bila je mnogo nepojmljivija i skandaloznija nego što je to danas ideja da žena i žena imaju ista prava kao i muškarac i žena, i da se većinu, na primjer, pitalo u Novom Zelandu, ne bi žene – uključujući i Maorke! - pravo glasa tamo dobile još prije stotinu dvadeset godina, davne 1893.: umjesto većine, učinila je to prosvijećena Država.