Da je pokojni i nikad prežaljeni Feral Tribune danas živ, u rubrici
Greatest Shits vjerojatno bi završio cijeli intervju Ruže Tomašić dan
Gloriji. Od prvog do zadnjeg slova, čovjek se ne može prestati smijati
dok to čita. Taman te pusti kes od jedne izjave, kad evo ti druge, još
sumanutije. Nastavi li Ruža ovim tempom, skinut će Keruma s mjesta
političkog klauna broj jedna.
Od Ruže smo tako saznali da hrvatstvo, što god to bilo, ima i
erotičnu komponentu. Suprug ju je, tvrdi ona u Gloriji, privukao svojim
hrvatstvom. Privukli su je i njegovo poštenje, staloženost i dobrota,
ali hrvatstvo je bilo na prvom mjestu. “…nije bio Jugoslaven nego
pravi Hrvat”, kaže Ruža.
Što je to “pravi Hrvat”?
O pravim Hrvatima slušamo i čitamo posljednjih dvadeset godina, ali da
se došlo do neke točne definicije pravog Hrvata, bome i nije. Ako kreneš
logički, pa kažeš da je to čovjek koji se rodio na parceli planeta
zvanoj Hrvatska i tako stekao hrvatsko državljanstvo, neće proći. Em je
prebanalno, em to može biti i Srbin, a oni su gosti. Barem što se Ruže
tiče. Ako kreneš sa sljedećim kriterijem – rođen od majke Hrvatice i oca
Hrvata, neće ni to biti dosta jer to ne garantira da nije
jugonostalgičar ili komunjara koja glasa za SDP, a pravi Hrvat to ne
radi. Ako se pak pozoveš na Državni zavod za statistiku prema kojem se
Hrvat zove Ivan, ima dvoje djece i mlađu ženu Anu s kojom se seksa
dvaput mjesečno, a najčešće jede kupus i faširance, neće ni to proći –
to je prosječan, a ne pravi Hrvat. Ako krenemo natrag u devedesete kad
je na snazi bila izreka “Samo mrtav Hrvat je pravi Hrvat”, u logičkom
smo problemu jer bi to značilo da živućih pravih Hrvata uopće nema.
Zajeban posao
Uglavnom, definiranje pravog Hrvata prilično je zajeban posao, pa
oko definicije još nemamo nacionalni konsenzus, zbog čega je svakom
haharu dozvoljeno ispaljivati svoju, pa tako i potpisniku ovog teksta. A
da bismo došli do te, poslužit ćemo se Ružinom izjavom iz intervjua.
Naša velika protivnica Europske unije, te nove tamnice naroda, izjavila
je sljedeće: “Ne pada mi na pamet tamo (u Europskom parlamentu, op.a.)
sjediti, a da nešto ne napravim. Spremna sam pozvati bilo koga na večeru
ili da mjesec dana besplatno ljetuje kod mene na Korčuli, samo da
lobira za Hrvatsku. Što god treba, jer ako ne izvučemo taj europski
novac i njime ne pokrenemo gospodarstvo, bit će nam svima jako teško.”
Lobiranje kod mrskih neprijatelja
Sad ćemo se malo vratiti u osamdesete, u Zagoru, najhrvatskiju od svih
hrvatskih zemalja, napučenu uglavnom pravim Hrvatima, kad je obitelj o
kojoj će biti riječi krenula u opsežnu akciju lobiranja za kredit od
važnog subjekta jugoslavenske privrede u kojem je bio zaposlen danas
nezaposleni pater familias.
Već tada je obitelj prestala navijati za jugoslavensku
reprezentaciju, već tada se u europskim natjecanjima navijalo za
Zvezdine i Partizanove protivnike, već tada je naša obitelj ozbiljno
mrzila Jugoslaviju i sve što ona predstavlja, ali kad se od njenog
privrednog subjekta trebao iskamčiti kredit, problemi s Jugom i mrskim
neprijateljima komunistima trenutno su nestali.
Kad je komisija iz privrednog subjekta, sastavljena sve od
partijskih kadrova, došla snimiti temelje buduće kuće i procijeniti da
li za istu odobriti kredit ili ne, krenulo je spektakularno lobiranje.
Posjet komisije pretvorio se u omanje vjenčanje sa svim pripadajućim
sljedovima, prema kojem će ove večere koje Ruža najavljuje izgledati kao
skromni brunchevi. Počelo se sa sirom, pršutom i francuskom salatom
(“Sve kako triba!”), nastavilo se s juvom i lešim mesom (“Pretežito
janjetinom!”), onda se prešlo na rižote (“Oba! I crni i bili!”), a za
desert je poslužena janjetina s ražnja. (“Jutros ga otrgli od matere!”)
Svaka od mrskih komunjara iz komisije, nakon ovog skromnog obroka,
dobila je još nenačet pršut i sir (“Da se gradskoj čeljadi nađe za
doma!”).
Spremni na sve
Lobiranje (hrv. guzoljub) je, kao što možete pretpostaviti, prošlo vrlo
uspješno. Mrske komunjare iz komisije odobrile su kredit (“Odobrili bi i
dva uz ‘naku spizu!”), pa je tako u toj tamnici naroda, znanoj kao i
Jugoslavija, niknula još jedna kuća u kojoj danas žive pravi Hrvati
(“Šta su uvik i bili, a pretežito za vrime Jugoslavije!”).
Kada uzmemo Ružu, pravu Hrvaticu, koja je spremna na sve, pa i na
večere, samo da izvuče koji euro od mrske joj Europske unije, i naše
prave Hrvate, koji su kod mrskih komunjara besramno lobirali za kredite,
definicija pravog Hrvata nameće se nekako sama od sebe – pravi Hrvat je
licemjer koji je za dobar kredit i mrskog neprijatelja spreman hraniti
janjetinom.
Tekst je preuzet sa Danas.hr