Izdržljivost studenata u Srbiji, etika zajednice nasuprot kultu pojedinca
U savremenoj istoriji Srbije malo je društvenih trenutaka koji su tako snažno ogolili moralnu anatomiju jednog naroda kao studentska istrajnost rođena iz tragedije pada nadstrešnice, događaja koji je, iznad svoje neposredne materijalne katastrofe, postao simbol dubljeg pitanja: koliko jedno društvo može da trpi urušavanje odgovornosti, institucija i javne savjesti prije nego što se uspravi.
Studenti nisu ustali samo zbog betona koji je pao u tragediji u kojoj je ugaseno 16 zivota, ustali su zbog težine sistema koji godinama pada na leđa građana kroz neodgovornost, partitokratsku poslušnost, korupciju i navikavanje na to da sila bude predstavljena kao upravljačka vrlina. U tom ustajanju nije bilo puke pobune mladosti, nego rijetke političke zrelosti, dostojanstvenog otpora bez histerije, javnog glasa bez razaranja i upornosti bez odricanja od razuma.
Zato njihova izdrzljivost nije tek fizička ili emocionalna, vec iznad svega civilizacijska. Ona se mjeri sposobnošću da se istraje u principu onda kada princip ne donosi trenutnu korist. A upravo je to ono sto se ovdje ne viđa. U društvima sklonim paternalizmu i kultu vođe, to je revolucionaran čin.
Demokratski model zajednice bez idolopoklonstva
Ako se ovaj studentski pokret posmatra iz ugla političke filozofije i savremene teorije građanskog društva, njegova najveća vrijednost nije samo protest, nego model organizacije. Po prvi put u istoriji ovog podneblja, jedna široka generacijska masa demonstrira političku imaginaciju koja nije zasnovana na harizmi jedne figure, već na horizontalnom principu zajednice.
U terminima deliberativne demokratije, studenti su pokazali ono što Jirgen Habermas naziva legitimnošću javnog razuma, odluka ne proizlazi iz autoriteta pojedinca, već iz procesa dijaloga, međusobne korekcije i kolektivne odgovornosti. To je suštinska razlika između građanske zajednice i plemenske lojalnosti.
Na Balkanu, istorijski opterećenom vođocentrizmom, dinastičkim mentalitetom, partijskim patronatom i emocionalnim vezivanjem za “spasitelje”, ovaj princip ima gotovo epohalan značaj. Studenti su pokazali da zajednica može imati snagu bez vođe-kulta, da integritet može biti jači od lične ambicije, da politički subjekt ne mora biti oličen u jednoj figuri da bi imao istorijsku težinu.
To je model kojem treba težiti svaki pismen i demokratski obrazovan građanin svijeta, društvo koje ne obožava lice, nego brani princip.
I zato među studentima ne treba tražiti jednog vođu, već hiljade potencijala. Među njima možda stoje budući Pupini, koji će misliti dublje od svog vremena; novi Cvijići, koji će razumjeti prostor i narod kroz znanje, a ne mit, budući Andrići, koji će riječima čuvati moralnu složenost epohe, Selimovići, koji će znati da čovjek najveće bitke vodi protiv vlastite tišine i straha, Crnjanski, koji će razumjeti raseljenu dušu vremena, Cankari, koji će govoriti protiv društvene hipokrizije, Dizdari, koji će iz jezika i kamena praviti pamćenje, možda novi Tesla, koji će pokazati da genijalnost ne traži buku, novi Meštrovići, koji će oblikovati dostojanstvo u kamenu i bronzi, novi Mokranjci, koji će od rasutih glasova praviti sklad, novi Milankovići, koji će misliti u geološkim i kosmičkim razmjerama, novi Nušići, koji će ismijati banalnost vlastohleplja, novi Kiši, koji će raskrinkavati zaborav, nove Vasko Pope, koji će jezikom ogoliti suštinu.
Velika društva ne nastaju tako što čekaju jednog velikog čovjeka. Ona nastaju tako što ne uguše stotinu budućih velikih ljudi.
Tragedija svakog idolopokloničkog sistema jeste što ne proizvodi stvaraoce, nego poslušnike. U takvim strukturama često ne strada samo istina, nego i talenat. Ne zato što nije vrijedan, nego zato što nije po volji moći. Mnogi “Meštrovići” nikada ne ugledaju svjetlo dana ne zbog manjka dara, nego zbog viška konformizma oko njih, kojem je prijetnja svako ko misli.
Zato je civilizacijski čin izaći iz skuta bilo koje individue, jer nijedan čovjek, ma koliko snažan, obrazovan ili popularan, ne može biti toliko savršen da postane zamjena za instituciju, moral ili kolektivnu savjest. Svaka vlast, svaki vođa, svaka struktura, kad ostane bez kritike, prije ili kasnije ogriješi se o nekog Pupina, nekog Teslu, nekog Meštrovića, o nekoga ko misli slobodno.
I tek tada narod počinje sazrijevati, kada ne aplaudira glasnije onome ko želi fotelju nego onome ko nosi odgovornost, kada ne vjeruje buci više nego znanju, kada ga nije moguće kupiti sitnim interesom, strahom ili pripadnošću.
Istorija ovog prostora dovoljno je opominjala šta nastaje kad neznanje govori sa samopouzdanjem, a interes glumi patriotizam. Zato je dužnost pismenog društva da ne prepušta javni prostor ni potkupljivosti, ni idolopoklonstvu, ni političkoj kratkovidosti.
Ako su studenti pokazali išta veliko, onda je to da dostojanstvo nije galama, hrabrost nije slijepa odanost, a demokratija nije obožavanje jednog čovjeka.
To je početak političke zrelosti.
A možda i početak društva koje će konačno više vjerovati principima nego imenima. Svakako, donijeli su nadu da možda kao narod i kao podneblje stojimo konačno na pragu velicanstveog preokreta, ne samo sistema nego i svijesti.
Olivera Nedić, profesorica geografije i etnologije iz Doboja