Ja bih se na njegovom mjestu ne samo zaprepastio, već i ozbiljno iznervirao. Rekao bih im: „Gospodo Amerikanci, kakav je to pristup poslu?! Šta radi ta vaša CIA?! Brifira li vas uopće prije nego što vas pošalje na teren? Pa kome ja već godinama govorim – CIA-i ili zidu – da tu Bosnu treba podijeliti?!
Kad norveška vlada na banci oročava godišnju zaradu od nafte, toliki im bude kusur. “Ne, ne u redu je, to je za vas“, uljudno norveški ministar financija na šalteru gurne one kovanice, kad mu službenica u banci vrati kusur od stotinu pedeset milijuna eura. U svakom zapravo od četiri stotine norveških gradova i gradića Norveška bi s munitom iz kasice-prasice mogla sagraditi po deset novih stadiona, od pedeset hiljada sjedaćih mjesta svaki. Četiri hiljade novih stadiona.
Sagradili bi Operu? Svašta!
Kada sam prvi put počeo da snimam zvučno okruženje divljine, pre 45 godina, nisam imao pojma da mravi, larve insekata, morske sase i virusi stvaraju zvukovni potpis. Ali stvaraju. Svako zvučno okruženje divljeg staništa ima jedinstvene karakteristike, koje sadrže neverovatnu količinu informacija...
Intelektualci pate od jedne boljke više, od koje ne pate druge grupe: oni znaju kako društvo može da se organizuje racionalnije i humanije, ali nemaju moći da to učine! U svakodnevnom životu racionalna i čovječna misao doživljava poraz za porazom, a nagon, inat i interes igraju svoje igre. Pri tome sami intelektualci ne uzimaju mnjenje ogromne većine za ozbiljno, i obično ga odbacuju kao skup predrasuda zdravog razuma, što je velika greška, jer ovo mnjenje i predrasude odlučuju (na izborima) u kakvom ćemo sistemu živjeti.
Kakav zaista ćušpajz u glavi mora imati vukovarska gospođica Kremenko da bi djelo jednog musavog i raščupanog nekrsta smatrala dijelom svoje nacionalne baštine? Zar ona stvarno misli da je narod tu uz Dunav, još prije četiri i po milenija, borbeno vitlao kopljima vičući: “Ovo je Hrvatska!”, dok su ih s druge strane rijeke barbari iz drugog plemena izazivali visoko podižući tri prsta? Iako, priznajem, ne bi to bila prva idiotarija koju smo čuli od onih što su ustali protiv ćiriličnih natpisa na državnim i javnim ustanovama u Vukovaru.
Svi mislimo o tome kako je živeti lepo. Volela bih da pričam o povećavanju šansi za lepu smrt. Nisam gerijatričar. Smišljam programe za čitanje za decu u zabavištu. Ono što znam o ovoj temi dolazi iz kvalitativnog istraživanja sa uzorkom od dvoje ljudi. U proteklih nekoliko godina, pomogla sam prijateljima da imaju kraj života kakav su želeli.
Uostalom, ako već moramo prosipati mudrosti s Facebooka, evo za kraj jedne koja se ističe besprijekornim moralom i kojoj ne možete odoljeti: “Nikad mi baklava nije bolje ispala. Ja da uzmem jedan komad, ispade cijela tepsija” (Đorđe Balašević). Ili, evo jedne još bolje: “Muškarac bez stomaka, kao mercedes bez znaka” (Ozren Kebo).