Moje ime je Boy. Cosmoboy. Redovno čitam Cosmo. Cosmo djeluje blagotvorno na moj zakržljali muški mozak. Kao piling. I najobičnije reklame nakon pilinga imaju nedoglednu dubinu. Naprimjer: za kondom:
Našli su je mrtvu u napuštenom majuru blizu njene zgrade. Nije znano je li mladiću, koji je priznao zločin, još netko pomogao. Mogući krivci ostaju u dubokoj sjeni, gdje se seksualnost miješa s nasiljem u smrtonosnom koktelu što ga televizija svaki dan u velikim količinama nudi općoj bezbrižnosti. Izvjesno je samo da se četrnaestogodišnjakinja, koja je otišla vani s ključevima i mobilnim telefonom, poput ostalih svojih vršnjaka, nije više vratila kući.
Izlizanost, a ne retko i zloupotreba pojmova kao što su "demokratija", "ljudska prava.., "pravna država" i "građansko društvo" nije nova pojava na prostorima zemalja u tranziciji. Čak je i opaska na račun njihove istrošenost - istrošena.
Sve u svemu u posljednjih dvadeset godina Dragan Davidović je bio odani sluga svojih pretpostavljenih. Radio je robotski, smjenjivao, dijelio, množio, ubacivao, oduzimao i dodavao... sve po direktivi. I sve pod oreolom lažnog intelektualca i kvazimoćnika. Ali nije išlo...
Pogledajte dobro ovu fotografiju. Snimljena je septembra 1957. u Litl Roku, glavnom gradu države Arkanzas na jugu SAD. Na njoj je tada petnaestogodišnja crnkinja Elizabet Ekford koja je krenula u školu ali ju je dočekala razularena gomila rasista koja je umalo nije linčovala.
Priča ide ovako:
Prva godina: “Daj mi sisu!
Četvrta godina:”Pljunuo sam tetu u vrtiću jer je glupa.”
Peta godina:”Svi u vrtiću imaju ljepši mobitel od mene.”
Sedma godina:”Učiteljica je krava. Da, ja ću stalno biti na netu i bit ću i bit ću i bit ću! I ti si krava!...
Za one kojima su odbojne sve etno-nacionalne mobilizacije, ostaje svijest da su pitanja o naciji, jeziku i vjeri - neobavezna. Drugim riječima, a po analogiji sa izborima, postoji mogućnost "bijelog listića", mogućnost potencijalno subverzivna, zasigurno subverzivnija negoli kad je o izborima riječ, ali čiji potencijal nije, očito, masovno prepoznat. I tako se u Bosni i Hercegovini, u popisu kao i u životu, medijski i javni ratovi vode oko onog što su neobavezna pitanja, dok za obavezna nikog nije briga.
Već sada se oseća velika napetost oko proslave stogodišnjice I svetskog rata: premda do same stogodišnjice zvaničnog početka rata ima još nekih godinu dana, teško je zamisliti kulturnu, prosvetnu, školsku, naučnu, političku, vojnu instituciju u Evropi i šire koja se neće uhvatiti I svetskog rata – bar za dobijanje sredstava. Proslavljaće se i sećati na svim nivoima i u svim stilovima javnog govora.
Danas, 24. septembra 2013. godine svečano, po 13. put, uručujemo nagradu Osvajanje slobode iz fonda Maja Maršićević-Tasić. Obeležavajući svake godine taj dan kada su građani Srbije na izborima smenili režim Slobodana Miloševića želimo da podstaknemo na građansku hrabrost, ali i da, svaki put iznova, preispitamo stanje u Srbiji.