Divna jedna mala epizoda o ispraznom domoljublju, brizi za nacionalnu baštinu i spomeničarskoj hrvatskoj kulturi, ali i učinkovitosti i korumpiranosti gradskih vlasti – možda najviše o učinkovitosti gradskih vlasti – dala se nedavno iščitati iz novina i televizijskih izvještaja povodom obljetnice smrti splitskog pjesnika i hrvatskog narodnog preporoditelja Luke Botića.
Najprije je akademska mladež Splita pokrenula hvalevrijednu inicijativu da se posmrtni ostaci tog vrlog hrvatskog muža prenesu iz Đakova u njegov rodni grad, njihovu ideju podržala je cijela akademska i kulturna zajednica, široko ju je prihvatila i gradska vlast, pa je najzad koncem kolovoza, na okruglu obljetnicu Botićeve smrti, u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu održana akademska soareja posvećena uspomeni na tog zaboravljenog pjesnika i plemenitoj zamisli njegova povratka u rodni Split.
Mediji su zabilježili da je skup u splitskom teatru bio veličanstven: nakon uvodnog slova odsvirana je hrvatska himna, potom pročitan tragičan životopis Luke Botića, “čovjeka koji je u svome Splitu bio tuđ”, a onda i peticija članovima Gradskog vijeća i samom splitskom gradonačelniku.
“Već neko vrijeme govori se o prijenosu kostiju našeg pjesnika iz Đakova u Split, čitalo se i o pripremama i odborima sastavljenim u tu svrhu, ali nije poznato je li u svemu tome išta konkretno poduzeto. Tom dvojbom potaknuta, potpisana se mladež sastala i odlučila da što dostojnije obilježi godišnjicu Botićeve smrti, te ponovo iznese u javnost pitanje o prijenosu njegovih kostiju. Iznosimo vam stoga molbu da po svom nahođenju, odabravši nekolicinu domoljubnih ali i vrijednih osoba, sastavite odbor koji će koji će brzo savladati sve zapreke i administrativne poteškoće, i za kratko vrijeme ispuniti našu obavezu prema zaslužnom sugrađaninu, te time udariti novi i čvrsti temelj daljnjem razvitku hrvatske svijesti u Splitu.”
Primivši peticiju splitskih studenata, skupu se obratio i splitski gradonačelnik. “Rado primam ovu vaš molbu, u potpunosti je podržavam i javno izjavljujem da ću vašu inicijativu što prije staviti pred članove Gradskog vijeća”, obećao je gradonačelnik, nakon čega je pročitan i brzojav podrške đakovačkog biskupa, koji je – nije bilo pametno sumnjati u to – oduševljeno podržao ideju splitskih studenata. “Kako vam je poznato, mi u Đakovu nedavno smo osnovali odbor za podizanje spomenika Luki Botiću, pa ćemo novac prikupljen u tu svrhu rado prenamijeniti i ustupiti ga za troškove prijenosa njegovih ostataka”, obećao je đakovački biskup.
Šokirani Splićani
Onda se spustio svečani zastor na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta, akademske i svećene glave razišle su se u miru, a gradonačelnik i članovi Gradskog vijeća prionuli osnivanju Odbora koji će, kako ono, “za kratko vrijeme ispuniti obavezu prema zaslužnom sugrađaninu”, te tako udariti “čvrsti temelj daljnjem razvitku hrvatske svijesti u Splitu”.
U građevinskim radovima “udaranja temelja razvitku hrvatske svijesti” prošao je tako cijeli prvi dan, prošla su onda i dva, tri, pa cijeli tjedan, prošao je tako i mjesec, završilo ljeto, završila na kraju i godina, jedna, druga, treća, deset je godina prošlo od svečanosti u splitskom kazalištu, prošlo onda i dvadeset, pa pedeset, stotinu, cijelih stotinu i dvadeset godina prošlo je otada, sve dok nekidan, na Dan mrtvih, iz televizijske reportaže u Dnevniku HTV-a, šokirani Splićani nisu saznali da grob Luke Botića u Đakovu zapravo uopće nije njegov grob, već samo prazna raka, jer su zbog nepodmirivanja obaveza pjesnikovi posmrtni ostaci odavno već premješteni na nepoznato mjesto.
Ukratko, da se danas zapravo nema pojma gdje se nalaze kosti slavnog splitskog i hrvatskog pjesnika.
Ah, da – vrijedna inicijativa splitskih studenata i svečana soareja dogodile su se na obljetnicu Botićeve smrti, ali onu tridesetu, davnog kolovoza 1893. godine, prije točno stotinu i dvadeset godina.
O liku i djelu Luke Botića u splitskom je teatru tada krasnoslovio jedan od začetnika plemenite zamisli o njegovu povratku u rodni grad, splitski student Josip Barač – isti onaj koji će osamnaest godina kasnije kao ugledni profešur dati ime novoosnovanom Hajduku – gradonačelnik Splita koji je kosti velikog sugrađanina obećao vratiti u rodni grad bio je slavni vođa splitskih narodnjaka Gajo Bulat, a đakovački biskup koji je za to obezbijedio novac, ukupno tri stotine dvadeset pet forinti, bio je, jasno, Josip Juraj Strossmayer.
Isprazno domoljublje
Sporost i neučinkovitost splitske gradske uprave nije, kako vidite, posve nova stvar.
A ni isprazno hrvatsko domoljublje, nebriga za nacionalnu baštinu i spomeničarska hrvatska kultura, koja se pjesnika prigodno sjeti tek o obljetnici njegove smrti, tridesetoj ili stotoj, svejedno. Ako se, jasno, uopće sjeti: ove godine, recimo – na okruglu stotinu i pedesetu godišnjicu – nije ni to.
Sastalo se tako davne 1893. gradsko vijeće mudraca da osnuje odbor za prijenos posmrtnih ostataka svoga zaslužnog pjesnika iz Đakova u Split, i znate kako već idu takve stvari: jedan put nema kvoruma jer autonomaši traže mjesto direktora vodovoda, drugi put narodnjaci traže vlastite vijećnike po gostionicama, treći put je od jednog mrtvog pjesnika važniji historijski projekt ujedinjenja hrvatskih zemalja, četvrti put opet krivi su Khuen Hedervary i mađarska administracija, peti put zajebavaju talijanaši, šesti put se inati neki uvrijeđeni pravaš, vazda je nešto, pa je tako u vazda nečemu prošao Prvi svjetski rat, onda i Drugi, na kraju i Domovinski rat: izmijenilo se u međuvremenu šest država, pa tako prošlo stotinu dvadeset godina.
Kad su na kraju harna gospoda iz spljetskog Obćinskog vijeća na stopedesetu godišnjicu smrti svoga slavnog sugrađanina stigla na đakovačko groblje, zaprepašteno su otkrili kako je lijepo uređena grobnica sa spomenikom – prazna. Jer se od silne brige za uspomenu na velikog hrvatskog preporoditelja nitko nije sjetio platiti grobarinu.
A kamoli pitati gdje je u tih stotinu dvadeset godina nestao onaj novac kojega je zahvalnom Botićevom gradu velikodušno ustupio biskup Strossmayer.
Gdje je tristo dvadeset pet forinti, gospodo?
Tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije