Prevod teksta Borisa Budena. Autor govori o pojavi migrantskog rada u Jugoslaviji, odnosno o tzv. gastarbajterima, kao posljedici spajanja tržišta i socijalizma. Usprkos uvriježenom mišljenju kako je ta pojava predstavljala slabost socijalističke ekonomije, riječ je zapravo o reprodukciji kapitalističkih ekonomskih odnosa u Jugoslaviji.
Postoje na svijetu barem tri-četiri ozbiljne, velike države, Japan, Austrija... koje bi bi bile prezadovoljne, počašćene da velikog nogometnog maga Ivicu Osima izmjeste na svoj teritorij i i poštede palanačkog poniženja i ucjena, „suglasnosti“ mrzovoljnih susjeda...
decenije su bile potrebne da bi mi iz dupeta došlo u glavu, to jest da bih povezao neke stvari. Primetio sam tako jednog dana u časovima dokolice da države koje puno ulažu u sport vole da prave međunarodna sranja i da na kraju propadaju.
Sigurna sam da će mi doći u snovima i da će izgledati kao da je živ. I ja iznenada stojim ovde sama, zatečena i zahvalna. Kako je čudno, uzbudljivo i čudesno da smo toliko mogli da promenimo jedno drugo i da se volimo kroz naše reči i muziku i u našem stvarnom životu.
Moj prijatelj Hodža pričao mi kako je jednom otišao u Staru bolnicu na rentgen pluća, tamo mu rekli da se vrati po nalaze za pola sata, pa preko puta popio kafu, a kad se dvije cigarete kasnije vratio do bolnice, zatekao tamo divovski shopping-centar! Ušao Hodža bojažljivo u Mepas Mall, tako se veli zove, dobardan, dobardan, ja došo za onaj rentgen. "Jooj, nemamo vam mi rentgen", rekla mu mlada medicinska sestra, "ali na drugom katu imamo Reebok, još je bolji"
Kako dirljivo svjedoči isprva njegov student, a potom nasljednik na katedri za estetiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Predrag Finci, Ivan-Ivica Focht (1927-1992) bio je po svemu apartna pojava u tamošnjem duhovnom životu.
Portal Net.hr: Postalo je gotovo pravilo da komentari služe za izražavanje poremećenih, bolesnih i zadrtih stavova jednog dijela čitatelja. Suočeni s takvom situacijom, odlučili smo komentare čitatelja regulirati na najrestriktivniji način – ukidanjem.
Nekoliko stotina tisuća građana nikad neće naći posao. Starcima, kad od mirovine plate režije ostaje osjećaj da još uvijek imaju krov pod koji mogu dovlačiti plastične boce. Zaposleni na posao dolaze u osam ujutro a vraćaju se doma u dvadeset sretni što će na kraju mjeseca strpati u džep tri tisuće kuna.