Prošlo je 20 godina. Međutim, rane te vrste ne zaceljuju lako. Stari most u Mostaru imao je funkciju koja je bila humanistička, historijska, civilna, vezao je dvije strane rijeke Neretve. Bilo je svojevremeno kroz povijest dijelova grada u kojima je bilo više Muslimana/Bošnjaka, u kojima je bilo više Srba ili Hrvata.
Otrgnuću se od stolice, hitaću oko stola, razmrdaću glavu i vrat, unosiću vatrenost u pogled, zatezaću mišiće oko očiju. Postupaću nasuprot svakom osećanju, burno ću pozdravljati A. ukoliko sada naiđe, ljubazno ću trpeti B. u svojoj sobi, a sve što bude rekao C. upijaću dugačkim gutljajima, uprkos bolu i naporu.
Šačica uspaljenih fanatika, naoružana krunicama, kletvama i referendumskim propozicijama koje su podešene u ime „europske Hrvatske“ – a zapravo u interesu samodostatnosti političke klase – bit će dovoljna da se značajan postotak stanovništva dugoročno otpravi u geto, to jest da se osobama ozloglašenih seksualnih sklonosti i ustavom zajamči status građana drugoga reda
Na to je replicirao jedan od najprisutnijih i najpoznatijih anonimnih (zvuči kao drveno gvožđe, ali ne na internetu!) komentatora tog portala, utvrdivši da Tijanić nije umro nego – crk(a)o. Da, baš tako piše: crkao. I ta se verbalna crkotina, podržana i od drugih komentatora, kočoperi na tom virtuelnom mestu svih ovih dana, i kočoperiće se zauvek: u izvesnom smislu, vreme njenog poluraspada duže je od onog plutonijumskog. A i radijacijsko dejstvo joj je jače.
Da, braćo i sestre, homilija: oštru i neuvijenu, ali bolno točnu ocjenu kako se cijelom ujdurmom oko zdravstvenog odgoja i referenduma o ustavnoj definiciji braka Hrvatima “umjesto zdravog odgoja nameće ideologija pranja mozga i zatupljivanja savjesti”, u svojoj je homiliji o blagdanu Svih Svetih na Mirogoju izrekao, naime, pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić.
“Daleko je zemlja Bosna… ” – baš bi bilo dobro ponovno čuti lijepu međimursku. Ne znam pamti li je itko? Internet šuti, ništa ne govori, pomislit ću da sam je izmislio, da te Bosne, toga milog fantoma, ni u pjesmi nema.
Djeca, kao što zna svako ko ih ima, najbolje uče na primjerima. Tri mlade Tuzlanke su, vidimo, lekciju o stvarnosti savladale i prešle na praktičnu nastavu, pokazavši se kao odlične učenice i buduće probitačne građanke društva u kojem se u svakom zlu, na kraju, vidi neko dobro za one što zlo čine pred očima i mobitelima uplašenih ili od svakog osjećaja solidarnosti i pravednosti operiranih promatrača koji, kada već nemaju dovoljno snage da tuku, perverzno uživaju u promatranju batinanja drugih.
Djetinjstva su nam bila začinjena nestašicama osnovnih živežnih namirnica, vožnjom automobila po principu par-nepar, zadesila nas je 'Šuvarova reforma školstva', zadnja smo generacija koja je morala u JNA, a odmah potom i u Domovinski rat. Pogodila nas je i Tuđmanova vlast, pljačkaška privatizacija te Sanader i dovršenje pljačke. Ali moju generaciju mediji ne nazivaju „osujećenom generacijom“, iako se danas u 41. godini s diplomom diplomiranog ekonomiste i statusom branitelja teško mogu nadati da ću ikad više naći stalan posao.
decenije su bile potrebne da bi mi iz dupeta došlo u glavu, to jest da bih povezao neke stvari. Primetio sam tako jednog dana u časovima dokolice da države koje puno ulažu u sport vole da prave međunarodna sranja i da na kraju propadaju.