Udesilo se tako da kraj novembra među Južnim Slavenima, a naročito u
Bosni i Hercegovini bude nekako “državotvoran”. 21. novembra je potpisan
Dejtonski sporazum, 25. novembra je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a,
29. i 30. novembra – Drugo zasjedanje AVNOJ-a, a jedva malo nakon kraja
novembra, odnosno u prvom danu decembra proglašena je Kraljevina Srba,
Hrvata i Slovenaca, buduća Kraljevina Jugoslavija. Sve u desetak dana,
mada u rasponu od sedamdeset i sedam godina.
Ostavimo ovdje po strani skraćenice AVNOJ i SHS i posvetimo dužnu
pažnju datumima čija relevancija nije svejugoslovenska, nego je uža –
bosanskohercegovačka. Ove godine su i godišnjica Daytona i godišnjica
ZAVNOBiH-a ponešto posebne. Godišnjica Daytona je osamnaesta, pa se po
medijima, u analogiji sa ljudskim životom, često govori o “punoljetstvu”
dejtonske Bosne i Hercegovine. Godišnjica ZAVNOBiH-a je pak “okrugla”,
jubilarna, sedamdeseta. I mada je Bosna i Hercegovina jedna i
jedinstvena država, ova dva datuma u njezina dva entiteta imaju potpuno
različitu javnu recepciju. 21. novembar, dan potpisivanja Dejtonskog
sporazuma, u Republici Srpskoj je praznik i neradni dan, dok je isti
datum u Federaciji BiH sasvim običan dan. Isto to, samo suprotno vrijedi
i za 25. novembar. U Federaciji BiH ovo je neradni dan i slavi se kao
Dan državnosti Bosne i Hercegovine, u Republici Srpskoj pak to je, je
li, kako rekosmo, sasvim običan dan. Tako je, znamo, već godinama.
To da Bosna i Hercegovina nema državni zakon o praznicima znaju već i
ptice na grani. Slično kao i sa tekstom državne himne, teško je
očekivati da takav zakon u skorije vrijeme uopšte bude usvojen. Iz
Republike Srpske se ove godine čuju naročito intenzivne pohvale Daytonu.
U tom smislu oglasio se i Milorad Dodik s već poznatom pričom o potrebi
da se entitetima vrate nadležnosti koje su imali po “izvornom” Daytonu.
Zanimljivo je, međutim, da je na godišnjicu potpisivanja Dejtonskog
mirovnog sporazuma Dodik imao potrebu komentarisati i pitanje 25.
novembra. Ovako je glasila agencijska vijest s tezama koje će Dodik
nešto kasnije uobličiti i u otvoreno pismo Inzku i Sorensenu:
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da 25. novembar ne
može i neće biti praznik BiH. On je istakao da preddejtonska BiH više
ne postoji i da nije adekvatno proslavljati 25. novembar, jer je sada
BiH sasvim drugačija, usaglašena sa međunarodnim mirovnim sporazumom.
“Taj datum jeste istorijski u nekoj drugoj državi, ali ne i u BiH, jer
je Dejtonski sporazum odredio da BiH nastavlja da postoji u skladu sa
unutrašnjom strukturom koja je ovim aktom utvrđena”, rekao je Dodik na
konferenciji za novinare. Dodik je naglasio da se antifašizam u BiH
isključivo može vezati za srpski narod, koji je, gdje je god živio,
dizao ustanke protiv fašizma i to je nesumnjiva istorijska činjenica,
dok su se drugi narodi uključili tek na kraju rata, na strani
pobjednika.
Naravno da je ovo o čemu Dodik govori velika zamjena teza. U
Dejtonskom sporazumu stoji da Bosna i Hercegovina kao država ima
kontinuitet sa Republikom BiH, a ova opet ima kontinuitet sa SRBiH te
njeni zakoni, uključujući i praznike, vrijede dok se ne usvoje novi.
Takođe, pogrešno je reći da se antifašizam u BiH može vezati isključivo
za srpski narod, odnosno da su se Bošnjaci (Muslimani) i Hrvati
uključili u NOB tek na kraju rata, kad se znalo ko će biti pobjednik. To
je toliko opštepoznato da nema potrebe za ikakvim dokazivanjem. Čudno
bi bilo da Dodik ne zna barem za banjalučke partizanske prvoborce i
narodne heroje, Muslimane i Hrvate: od Vahide Maglajlić i njenog brata
Muniba do Drage Mažara i Zdravka Lastrića. Činjenica jest da je među
partizanima u Bosni i Hercegovini Srba bilo najviše, a time je još
čudnije zašto se Dodik u njihovo ime odriče ZAVNOBiH-a.
I bez namjere da se porede Bošnjaci u Srbiji i Srbi u Bosni i
Hercegovini, jer je to teško i zbog razlike u brojnosti i procentima i
zbog činjenice da su prvi u statusu nacionalne manjine, dok su drugi
konstitutivni narod, upada u oči da je 20. novembra među Bošnjacima u
Sandžaku oficijelno obilježen Dan Sandžaka koji se već devet godina
slavi kao nacionalni praznik Bošnjaka u Srbiji te je takođe i neradni
dan u sandžačkim opštinama. Ovaj praznik se slavi zbog 20. novembra
1943. godine kad je u Pljevljima konstituisano Zemaljsko antifašističko
vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS). Ovogodišnje slavlje je
Muamer Zukorlić iskoristio za dodikovsku provokaciju izjavivši da je
došlo vrijeme za autonomiju Sandžaka s Pljevljima kao glavnim gradom?!
Ipak, zanemarimo li Zukorlića, informacija o Danu Sandžaka dvostruko je
poučna. S jedne strane, među onima u Sarajevu koji su skloni da tvrde da
Republika Srpska nije država te da u tom smislu uopšte ne može imati
vlastite praznike, šalje poruku da je sasvim u redu da ovaj entitet ima
praznike koji ne tangiraju nužno ostatak BiH. S druge, međutim, strane
otvara dilemu, ako su već toliko ponosni na antifašističku tradiciju i
srpsku participaciju u njoj, zašto su Milorad Dodik i drugi političari
iz Republike Srpske toliko protiv obilježavanja dana održavanja Prvog
zasjedanja ZAVNOBiH-a kao državnog praznika? Nije valjda da im je
završetak skraćenice, ono BiH, više mrsko, nego što im je “A” s početka,
“A” koje označava antifašizam, drago?
Oslobođenje, 26.11.2013.