Građani Bosne i Hercegovine pokazuju Evropi kako izbjeći put u pravu katastrofu. Sarajevo je prava slika ne tako davne prošlosti Evrope i takođe može biti ogledalo budućnosti, piše britanski Guardian.
Znam kakvi ljudi vladaju mojom zemljom, ipak poželim da ih sretnem i popričam s njima kao da su ljudska bića. Želim reći, toliko me pere očaj da sam sad zabasala u patetiku. Da li je moguće da baš nitko u Vladi ne kuži kolika je drskost uvlačiti se u tamne audije?
I nije tačno da niko nije povrijeđen, kakva zabluda. Ljutnja mog mladića usmjerena je na sve one koji mu nisu smjeli omogućiti da vidi ponižene roditelje, na sve one koji nisu ulagali u kulturu i obrazovanje već su se opredijelili za "pravnu državu" samo za klub odabranih, ljutnja je gadna a za naše vlastodršce veoma opasna jer oni, već toliko obuzeti autizmom i udaljenošću od građana, zaboraviše da išta može poremetiti njihove ambicije i planove. Mom mladiću je ne otrgnuta bilo kakva budućnost ona njemu nikada nije bila namijenjena.
Dok sastavljam ovaj tekst socijalni protesti u Federaciji BiH i dalje traju i nije sigurno kako će se završiti. Ono što se, s kratkom distancom, može sagledati je odjek ovog „balkanskog proleća“ u Srbiji.
U Hrvatskoj se dogodilo dosad nezamislivo. Ministar svega i svačega Jovanović ispričao se svekolikom hrvatskom pučanstvu. On je pitanje novinara kako je moguće da će se naši ministri u ovakvoj Hrvatskoj voziti u novim Audijima shvatio kao provokaciju. Zato je zarežao na novinara i rekao kako on ne može kočijom na posao.
Zašto bi onda ijedan đon-korleone dao ostavku? Zato što desetine hiljada njegovih glasača jede iz plastičnih kantica? Pa zato su sami krivi. Izabrali su da budu konstitutivni narod, a ne konstitutivna klasa.
Nije, naime, pitanje je li izgorilo jedan ili devedeset i devet posto Arhiva BiH, već zašto je i kako došlo do svih onih požara o kojima se danas govori, dok se šuti o uzrocima nezadovoljstva radnika. Od brzine kojom su se protesti raširili, za sada je samo veća ona kojom ih se pokušava zloupotrijebljeni u različite svrhe, a niti jedna ne nosi nikakvu korist naciji siromašnih na čijoj patnji jašu teoretičari zavjere, akteri političkog života, susjedi, intelektualci čiji su telefonski računi veći od prosječne penzije...
Sepsu ćeš prije dobiti u bolnici nego da se ranjen daviš u septičkoj jami. Žohari, štakori, kreveti iz zlatnog doba Marije Terezije, toaletni papir u bolničkom veceu već je godinama mislena imenica. Pa ipak nikome ne pada na kraj pameti da zaurla kako bi tristo tisuća građana moralo imati bolnicu koja baš ničim neće podsjećati na štalu.
Historija nam vjerojatno ne bi bila naročito zahvalna za taj trud, jer je stvar prošla više ili manje nezapaženo i bez posljedica, ali bi opet valjalo, makar za ljubav dobre priče, naći žive svjedoke, policijske bilješke, presudu kanadskog prekršajnog suda i članke u arhivama Ottawa Suna i Ottawa Citizena, ne bismo li rasvijetliti sve okolnosti slučaja kad je Gojko Šušak 29. studenog 1979. na svinji napisao Tito