Emil Vlajki, potpredsjednik Republike Srpske po ko zna koji put ponovio je kako bez Milorada Dodika nema Republike Srpske. Ajd’ što nema Srpske, nego što joj se sprema „narandžasta revolucija“, izmaštana Vlajkijeva opsesija koju ponavlja godinama.
Ovakve budalaštine čak ni junak Gibsonove “ Teorije zavjere” ni u snu ne bi pomislio. On ne bi, ali Vlajki bi.
Potpredsjednik Vlajki kazao je novinarima u Banjaluci da su u Srpskoj na djelu dva procesa – “narandžasta revolucija”, koja je u završnoj fazi, i „djelovanje politizovanog islama”?!
Ko će dizati narandžastu, baršunastu ili bilo kakvu drugu revoluciju, Vlajki nije precizirao. Opozicija, koja to nije? Par nevladinih organizacija, kojima je maksimalan domet sazivanje pressica? Jelena Topić, koja je ćutala na prijedorskom Trgu?
Bilo bi dobro, kad već ulazi u unutrašnju logiku teledirigovanog bakunjizma, da Vlajki informiše javnost o organizatorima „narandžaste revolucije“. Zapravo, to bi bila njegova dužnost i obaveza. Jer, gospodin Vlajki, bez ikakvih argumenata i sankcija, već 2-3 godine proziva koga stigne za „narandžastu revoluciju“. A narod je, znamo to, lako zapaljiv.
Emil Vlajki vs. psihološki rat
Po Emilu, zlotvori su skoro svi. On je kao organizatore “narandžaste revolucije” u Srpskoj naveo političke vrhove pojedinih država, njihove centre za psihološko ratovanje, diplomatiju, međunarodne finansijske organizacije, obavještajne službe, uticajne medije…
I to nije sve. Tu su još i lokalni kolaboracionisti – „određene političke partije, istaknuti javni radnici, potplaćeni lokalni mediji, koje su često osnovali stranci, politički agitatori koji su ‘bili na stažu i seminarima’ kod inostranih organizatora ‘narandžaste revolucije’, te ‘nevladine i humanitarne’ organizacije…“
Aham, dakle, SVI, osim Rusa, SNSD-a i Dodika su protiv nas. Sad, istinabog, ovako nešto je mogao reći bilo koji lokalni alkos poslije druge loze, od Novog Grada do Trebinja. Mislim, ne treba baš potpredsjednička stolica svakom teoretičaru zavjere da bubekne ove „univerzalne istine“.
Iz aviona se vidi da je Vlajki upro svoj pravednički prst u Međunarodnu zajednicu, bez Rusije. Nije li onda riječ o Štefanu Fileu, koji je digao ruke od BiH, ili Ketrin Ešton ili o američkoj Ambasadi? To nam potpredsjednik Vlajki, obuzet vječitim Hantingtonovim teorijskim ratom, nije znao reći baš najtačnije.
Nego, treba se zapitati, ima li svijet igdje, ikako, bilo kada prečeg posla, osim što povazdan sjedi na tabureima od Njujorka do Tokija, od Osla do Istanbula i smišlja kako svrgnuti naše laktaško božanstvo Milorada Dodika? Emil ne dvoji. To je cilj svih ciljeva.
Narandžasti imaju moć!
Građenje činjenica na nepostojanju logičkih premisa je, bar za one koji su se u školi susretali sa logikom, jedna od osnovnih formalnologičkih pogrešaka. Pogrešaka, tako omiljenih u teoretičara zavjere, koji uveseljavaju i počesto plaše neobrazovani puk.
Sabrao je Vlajki 2 i 2 i dobio 5. Uporno se odupirući zdravoj logici koja kaže da nema nikakve narandžaste revolucije, a samim tim ni autora iste on nastavlja:
“Ako sadašnji predsjednik Srpske Milorad Dodik bude izašao na izbore, on će sigurno dobiti drugi mandat. Zbog toga će taktika autora `narandžaste revolucije` biti u tome da ga spriječe, odnosno da ga onemoguće da izađe na izbore.”
Za one koji misle da je ovo sve od Emila Vlajkija, dakako da se grdno varaju. Uspio je vajni Vlajki da u svoju šematizovanu zonu teorije zavjere strpa proteste u Federaciji, islamiste, srbijanske demonstrante i neke kolaboracioniste. Dakle, stvorio je Vlajkijev um neki antipod deus ex machine, neku vrstu opozita zdravom razumu koji upravo nedostakom unutrašnje logike rješava stvar.
Tako Vlajki veli da je u svrhu “narandžaste revolucije” pripremljen teren kroz organizaciju masovnih protesta u Federaciji BiH. Njegova logika nas vodi do druge misaone tačke u kojoj Potpredsjednik donosi konkluziju da je cilj protesta u Federaciji, zapravo, da se isprovocira lavina protesta u Srpskoj.
Ne protestuju, dakle, ljudi od Bihaća, Tuzle do Sarajeva i Mostara zato što su gladni, prevareni i obespravljeni. O, ne! Oni to rade sa ciljem rušenja Republike Srpske, koja je, kako reče Vlajki, jednako Milorad Dodik. Naravno, malo je reći da su to tek obični demonstranti. To su islamisti, pobogu!
Tako Vlajkijev um cijeni da bi ti protesti u Srpskoj bili “ojačani incidentima koje bi izazvali agitatori politizovanog islama, jer politizovani islamisti, kao i aktivirani kolaboracionisti, priželjkuju stranu intervenciju za obaranje aktuelne vlasti.”
Narandžasti, step 2!
“Ako predsjednik Dodik prebrodi ovo stanje, ići će se, od strane `narandžaste revolucije`, na stvaranje opozicione parlamentarne većine. U slučaju dvovlašća, Srpska bi zapala u još teže ekonomsko i socijalno stanje, pa bi unitarna BiH sa dominacijom Bošnjaka brzo nadošla”, baja Vlajki.
Čini se da su ovi narandžasti baš neki opasni i da su nadasve odlučni i drčni. Čini se da su sveprisutni, organizovani i jebeno moćni. Prejebeno!
Osim što ih nema. Na moju nesreću.
Vidite, nije ovdje najveći problem što je jedan čovjek davno odrođen od realnosti na mjestu Potpredsjednika Republike Srpske. Problem je što se većina ljudi iz najbližeg Dodikovog rukovodstva šegači sa Emilom Vlajkijem, puštajući ga istovremeno da lupeta kao Maksim po diviziji. Problem je što su počeci gotovo svih sukoba odistinski bili inicirani od šegača, dok su razni Vlajkiji bili inicijalne kapisle. I problem svih nas je što ovo tretiramo zaista i jedino kao sprdnju čovjeka sa užasno lošom anticipacijom realnosti…Sve dok…
Pa, sve dok neki pripiti, razočarani čovjek, dopingovan kombinacijom jeftine brlje i Vlajkijeve pameti, ne poželi svojim kalašnjikovom da zavede pravdu nad SVIMA. A, dalje znate i sami.
Elem, ponekad čovjek mora biti jako ozbiljan sa neozbiljnim ljudima.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar