Posjetiteljima kopenhagenškog zoo vrta je bilo dozvoljeno da odluče da li će prisustvovati disekciji i tranširanju i da li će njihova djeca to gledati. Za nas šokantno, na fotografijama događaja ima dosta djece.
Šta se dogodilo?
Žirafa je, prema IUCN (Internacionalna Unija za Očuvanje Prirode) „LC“ tj. „Least Concern“ ili vrsta za koju postoji najmanja opasnost od iščezavanja. Jedna od dužnosti zoo-vrtova, bilo da se radi o ugroženoj ili o vrsti koja nije ugrožena, jeste da nastoje očuvati tu vrstu. To, opet, znači obezbijediti i sačuvati genetičku raznovrsnost. Ali, ovo potonje znači i spriječiti inbreeding-parenje u srodstvu, čije posljedice mogu biti katastrofalne jer potomstvo može imati deformitete i biti nesposobno za preživljavanje. Dakle, najkraće rečeno, jedan efektivan i savremen zoo-vrt ne treba samo da štiti jedinku, već i cijelu vrstu, a inbreeding je nešto što može uništiti vrstu. Čelnici kopenhagenškog zoo vrta zajedno sa čelnicima Programa za parenje žirafa su procijenili da geni Mariusa ne mogu doprinijeti očuvanje vrste jer je u visokom stepenu srodstva sa drugim žirafama te su označili mladu žirafu kao „tehnološki višak“. Žirafa nije mogla biti poklonjena niti prodata, jer da bi se poklonila, taj drugi zoo-vrt mora kao i kopenhagenški zoo, biti u EAZA (European Association of Zoos and Aquaria) i pokazati interes te imati uslove za „udomljenje“. Zoo vrtovi danas ne prakticiraju prodaju životinja kako bi se spriječilo potencijalno zlostavljenje i nelegalna preprodaja.
Zoo vrtovi ubijaju svoje životinje ne baš tako rijetko kako mi mislimo i kako se nadamo. Uspavljuju stare i iznemogle jedinke kako bi svoje male, vještačke populacije držali optimalnim. Također, danas je uobičajeno da zoo vrtovi uzgajaju koze, ovce, antilope i sličnu divljač te ih ubijaju kao hranu za velike predatore. To je imitacija onoga što se događa u prirodi, ma kako to nama brutalno zvučalo.
Dolazimo i do onoga što je najgrublji dio priče-djeca koja stoje nad truplom Mauriusa. Potezati isprane argumente o razlikama u mentalitetu ovdje pije vode-Danci su takvi, realni i racionalni. Oni ne uljepšavaju život. Ne boje ga u ružičasto. I to uče od malena.
Kao neko ko pokušava racionalno raščlaniti ovaj slučaj koji izaziva toliko emocija, moram reći da je zoo vrt u Copenhagenu učinio samo jednu grešku u cijeloj stvari-dozvolili su da jadni Marius uopšte dođe na svijet.
Toliko o žirafama. Hajmo sad malo o slonovima.
Već mjesecima pratim vijesti o uništavanjima tona i tona slonovače. Prije nekih mjesec dana, u Hong Kongu je uništeno 28 tona slonovače. Prije toga, vlasti u Guangzhou (Kina) su uništile 6.1 tonu slonovače. Isto su prije uradile i SAD i Francuska.
Potpisnice CITES-a (multilateralne konvencije kojom se reguliše trgovina ugroženim vrstama) su 1989. zabranile trgovinu slonovom kosti. Ali, potražnja za slonovom kosti ne jenjava.
S jedne strane, uništavanjem zaliha slonovače se nastoji pokazati kako je, ustvari, taj materijal bezvrijedan. Slonovača se najčešće melje i takva sprašena ponekad postane podloga za neki akvarijum. Uništava se i rezbarena slonovača, koja je naročito popularna u Kini. Ne postoji način na koji se stara slonovača tj. ona koja datira prije velike zabrane iz 1989. može razlikovati od nove. U zemljama sa visokom stopom korupcije, koje, po pravilu, nemaju dobar i siguran sistem skladištenja zaplijenjene slonovače, uništavanje zalihe je jedini dobar način da se izbjegne prodaja „ispod tezge“.
Ali, kada jedna anketa pokaže da oko 84% građana Kine, gdje se predmeti od slonovače smatraju statusnim simbolom, planira kupiti neki predmet od slonovače, stvari dobijaju novi, neželjen obrt. Vrlo primitivna, ali sasvim jasna filozofija tržišta kaže da kada je ponuda smanjena, a potražnja povećana, cijena robe astronomski raste. I tako će se uvijek naći nove lovokradice da prave masakre slonova, poput jednog nedavnog, iz oktobra prošle godine, kada su lovokradice sipale cijanid u pojilišta i ubile 300 slonova unutar rezervata Hwange u Zimbabveu.
Prodaja slonovače, pa makar i u svrhu novčane donacije rezervatima kako bi se potpomogao program zaštite ove vrste, predstavlja kršenje CITES konvencije iz 1989. Kao da se cijela priča oko zaštite jedne fascinantne i gotovo svima nama drage vrste svela na raskusuravanje „koliko nama novca propadne kad vi pobijete slonove, toliko novca ćemo mi vama u robi uništiti kad zaplijenimo“. U međuvremenu, ova vrsta se suočava sa sve višim rizikom od izumiranja.
Ponovimo sad mantru svakog domaćeg ekologa. Regija u kojoj mi živimo, ovaj Balkan, je jedno od posljednjih mjesta u Evropi gdje se u prirodi mogu naći veliki predatori-vuk, medvjed, ris. Onaj ris, koji je nedavno ubijen iz čiste obijesti, iz ćejfa i gluposti, pravi je primjer žrtve neznanja i nedostatke svijesti. Svi ti risovi, nesretni vukovi razapeti po haubama i druge zvijeri te ina divljač primjer su nedostatka poštovanja prema životu. Kako odbijam biti jednostrani, elitistički „zaštitnik prirode“, ipak moram vidjeti i nesreću čovjeka koji je uložio neki novac, digao kredit kako bi uzgajao stoku, a onda mu jedan čopor vukova možda uništi život. Hajke i razapinjanje vukova nisu rješenje. Rješenje mogu biti samo dobro regulisani i brzi mehanizmi države koja će nadoknaditi štetu tom čovjeku.
To znači da država mora „usvojiti“ vukove kao zaštićenu vrstu i platiti, i to brzo, a ne nakon nekoliko godina, štetu koju su njena usvojena „djeca“ počinila. I da-država mora imati efikasne vještake kako bi se spriječile zloupotrebe mogućnosti naknade štete. U Hrvatskoj su vuk i ris strogo zaštićene vrste. Ris je čak bio nestao, ali je introduciran 1973. Online katalog zaštićenih vrsta postoji te postoje i jasni mehanizmi reakcije države u slučaju kršenja zakona. U sportskom ribolovu, naprimjer „Big game fishing“, nemoguće je uloviti neku zaštićenu vrstu i ne pustiti je. Kazne za prekršaje su visoke i nadajmo se da će biti još još više.
Druge zemlje u regiji još razvijaju ove mehanizme, prepisuju zakone i popisuju vrste. Ohrabruje, premda na neki naivan način, činjenica da će ljudi koji su se hvalili odstrijeljenim risom, biti kažnjeni. Pa da vidimo.