Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, pitala učiteljica maloga Muju tko je napisao "Na Drini ćupriju", a ovaj odmah dreknuo: "Ja nisam!"
Čovek je nomad po srcu svom, po misli svojoj, po idealima svojim. On je nomad po volji božijoj, koja ga je stavila među ogromna prostranstva neba i zemlje. Davnašnja i današnja strast, da se leti, putuje bez putanja i stanica i granica, to je proboj nomadstva čovečije prirode.
„Umreti mlad, čist, u žaru; umreti brzo, u savršenom zdravlju; umreti spasavajući druge od smrti, ili još gore – od gubitka časti… umreti i u puniji, bogatiji život posle smrti sa sobom poneti neiskvarene nade i težnje, nezagorčana sećanja, svu svežinu i radost proleća – nije li to razlog za sreću a ne tugu?“
Lagumdžija se bahato odrekao ljudi. SDP je postao njegovo kraljevstvo, a on neporecivi autoritet svoje partije, koja se posljednjih godina ukazuje kao fatamorgana socijaldemokratije. Lagumdžija je zaboravio na sve osim na ličnu karijeru u vrhovima vlasti. Nedavno se kao prvi među prisutnim funkcionerima slikao na otvaranju tunela Vitez, iako mu tamo ni po čemu nije bilo mjesto.
Stjuardese su, naime, ostarile. Dugo su se otimale, pokušavale da se posluže raznim sredstvima protiv starenja, ali priroda čini svoje, trudnoća ostavlja tragove svuda po telu, ljubav ranjava srce, suze ostavljaju hrapave naslage na kapcima i trepavicama i, sve u svemu, dovoljno je da jednom čovek pomisli na starost i ona se smesta pokazuje, smeši se i zavodnički doziva kažiprstom. U stvari, starost neodoljivo liči na stjuardesu, zato ih i pominjem u jednom dahu. U drugom dahu, dodaću tu pisce, jer ako stjuardese stare, onda stare i pisci, a ako pisci stare, onda je ceo svet u opasnosti da se pretvori u svoju ostarelu senku.
Predsjednik Republike Srbije, Tomislav Nikolić, raspisao je za 16. mart vanredne parlamentarne izbore. Podsjetimo, to je onaj čovjek koga je Milorad Dodik 17. maja 2012. godine nazvao „političkim pobačajem“.
Skender Kulenović i Branko Ćopić, na putu iz Bihaća, naišli su u Zagreb, te sam predrožio Krleži da dođe s Belom i, uz Skendera i Branka, budu moji gosti na ručku. Susret kolega po peru bio je vrlo srdačan. Sjeli samo na terasu. ( … )
Ljudi potkradaju državu kako bi svoje dijete mogli poslati u školu koja će ih učiti da ne valja potkradati državu. Ljudi će glasati za istu partiju zato što misle da bi neka nova bila gora, a u ovome se nekako snalaze. Pošto im se čini da društvo, ta dogovorna zajednica, samo nasrće na tu relativno udobnu autonomnu zonu, logika postojanja i opstajanja zahtijeva da se od društva drže podalje – vlast je uvijek tuđa vlast, država ne pripada običnim ljudima, pa izgleda da su narod i vjera vječni i stabilni. U cilju zaštite vlastite dobrote, ljudi će glasati za zločince.
Politička elita ne gleda na krizu kao društveni problem koga treba rješavati nego na nezgodu koja umanjuje njenu moć. Pritom su nezaposleni, loše plaćeni radnici, bankrotirani poduzetnici i sve ljudske i egzistencijalne tragedije koje je kriza prouzročila, tek neugodna kolateralna posljedica, nevolja s kojom elita pokušava izići na kraj manipulacijama