Prije točno četrdeset godina, 21. veljače 1974, Savezna skupština je u Beogradu usvojila novi ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Odluku je proglasio predsjednik Vijeća naroda Mika Špiljak, a prethodno je Edvard Kardelj (koji je predsjedavao komisijom za izradu ustavnoga teksta) obrazložio ustavne novine; sve je, barem naizgled, bilo kao i u ranijim ceremonijalnim prigodama – no, bio je to početak kraja (u pisanoj formi, štoviše).
Podvuče li se crta pod „slučaj službenih limuzina“ – a riječ je, podsjetimo, o tome da je u zemlji s oko 400 tisuća nezaposlenih koja grca pod teretom ekonomske krize, gdje više od trećine stanovništva ne raspolaže prihodima koji jamče egzistencijalni minimum, upravo nabavljeno 1.580 novih automobila za potrebe Vlade i Sabora, po cijeni od blizu 300 milijuna kuna, a među njima 20 luksuznih audija A6 za ministre i druge visoke dužnosnike, od kojih svaki košta 650.000 kuna – jedino što ostaje zaključiti je da nositelji političke vlasti postaju žrtve sistema koji ih silom privilegira.
Ne, nisam hrvatski književnik ni pisac, pa da se svakih nekoliko godina udajem za novo krdo, nego se o nečemu drugom radi. O dubrovačkim mirima, naime. O zidinama i o kulturi, općenito. Te na kraju o činjenici da u posljednjih dvadeset i četiri godine hrvatskog višestranačja nije bilo takve antikulturne i antiintelektualne vlasti, kakva je ova današnja. I to, naročito, zahvaljujući HNS-u.
Ali, zar ikome treba objašnjavati zahtjeve i ciljeve gladnih i obespravljenih, ljudi koji se bore za svoj biološki opstanak i opstanak svoje porodice? Zar parole "Bando lopovska", "Ostavke, ostavke", "Ublehaši, j..o vas vitalni nacionalni interes" i slične ne kazuju sve. Njihov duh se više ne može vratiti u bocu, prema njima se više niko ne može odnositi u stilu: pričam ti priču.
Sa „bosanskohercegovačkim proljećem“ 2014.mogla bi početi era efikasnijeg građanskog aktivizma i uspostava političke kulture polaganja računa i odgovornosti izabranih pred javnošću. Ako bude tako – i proljeće bi moglo potrajati.
Ukoliko vlast uskoro ne nauči još neke jezike kojima javnost govori, moraće obilježiti arhive fluoroscentnim trakama kako bi ih “huligani” slijedeći put zaobišli.
Emitirali smo i posljednju od 14 emisija o Bosni i Hercegovini, ali Alk(h)emija Balkana nastavila je svoje putovanje u Crnoj Gori. I od 20 veljače/februara u standardnom terminu u 21:30 sati kreće novi serijal od 11 emisija.
Isto je, ili i gore, i s drugim krakom bosanske revolucije koji cilja na temeljitu ustavnu rekonstrukciju dejtonske BiH. Prosvjednici su tu manje precizni, ali o tome ipak dovoljno jasno govore parole protiv nacionalizma, mjestimično vezivanje srpske, hrvatske i bosanske zastave, čak i zazivanje Titovog imena… Ali što će jadan Tito u duelu sa snažnim i dobro organiziranim protivnikom, koji ga je početkom devedesetih već pobijedio, a u međuvremenu je Daytonom i učvrstio pozicije?