Ima nešto zanimljivo s ovim masovnim neredima u Bosni i Hercegovini.
Najprije su svi bili iznenađeni što se ništa ne događa u zemlji u kojoj
je stanje najgore u regiji (ne računajući Kosovo), pa i znatno šire. A
sada su iznenađeni što su ti neredi poprimili tako rušilačke razmjere da
u odnosu na njih čak i darmar koji za sobom ostavljaju black bloc
antiglobalisti izgleda kao dječja igrarija. Izgubile su uvjerljivost i
neke renomirane sociološke teorije i maksime. Amblematski poznati
sociolog Josip Županov smatrao je da ovakve eksplozije masovnog
nezadovoljstva nisu moguće dok je društvo na dnu, tada su svi
paralizirani strahom od goreg i nepomično stoje u mjestu. Do erupcije
dolazi tek kada se stanje počne popravljati i kada se od dna krene prema
gore, tada blokada straha i nesigurnosti prestaje, a nezadovoljstvo
proključa i izlije se. Međutim, u BiH se to, vidimo, dogodilo bez
ikakvog znaka poboljšanja, zemlja jednostavno beznadno grebe po dnu, na
kojem je sve više ljepljivog mulja.
Ali postoji još jedna Županovljeva maksima koja se bolje nosi sa
sadašnjim zbivanjima u BiH. Po njoj je u socijalizmu postojao “pakt”
političke elite i radnika, koji se sastojao u tome da je elita
osiguravala radnicima posao i ne prevelike, ali sigurne plaće, a radnici
su uzvraćali tako da nisu dovodili u pitanje vlast te elite. Ovo je
bila neobično smjela teza za ono vrijeme još relativno vitalnog
socijalizma. Ali prokapitalistički orijentiran Županov poslije će, kada
je u Hrvatsku došao kapitalizam, početi upravo napadno i izazivački
isticati svoju partizansku prošlost. Dakle, bio je tvrda glava i prznica
u najboljem smislu riječi. Ipak, moram priznati da mi se riječ “pakt”
nije previše sviđala kada sam kao student Fakulteta političkih nauka
slušao njegova predavanja. Zvučala je previše pejorativno i
račundžijski. Pa zar komunističke elite nisu mogle “podilaziti”
radnicima i iz uvjerenja? Konačno, one su proklamirale “radničku državu”
i koliko god to u praksi nikada nije ostvareno, ipak nikada nije bilo
sasvim odbačeno. No Županovljeva teza dobila je na uvjerljivosti kada su
partijske elite početkom devedesetih razvrgle spomenuti pakt i nisu
više do njega držale ni iz uvjerenja, ni iz računice.
Pobuna u BiH to lijepo pokazuje. Ona je izbila u Tuzli, nekadašnjem
industrijskom središtu, u kojem ono što se danas zove ljevicom (SDP)
drži neprekinuto vlast svih ovih poslijeratnih godina. Dakle, radnici su
ustali protiv svog nekadašnjeg partnera, smatrajući se izdanim, a
koliko god se tuzlanski SDP-ovci sada vadili na to da je za ove nerede
kriva pljačkaška, mafijaška privatizacija, badava im. Ni oni ni cijela
Lagumdžijina stranka ne mogu pobjeći od pitanja: Pa zašto tu pljačku
niste spriječili, nego ste, u najmanju ruku, pljačkašima držali
svijeću?! I to je najveća vrijednost ovog bosanskohercegovačkog ustanka.
Nakon što je nekadašnjem radništvu, danas uglavnom besposlenoj
sirotinji, novi kapitalistički poredak nametnuo bespoštedni klasni rat,
ono prvi put, ne samo u BiH nego i šire na ex-yu prostoru, uzvraća istom
mjerom. Ali ne zato što mu je do slijepog rušilaštva, naprotiv,
tuzlanski radnici brzo su pozvali na prekid nasilja, čak su sudjelovali u
čišćenju grada, a prvi su i koji su postavili konkretne zahtjeve o
kojima se protivnik može izjasniti (poništavanje pljačkaških
privatizacija, uvođenje prijelazne tehničke vlasti…). Da li mogu
uspjeti, barem na kratki rok, druga je stvar. Kapital s kojim su prvi
put prihvatili otvoreni sraz ne uživa samo zaštitu SDP-a i drugih
velikih bh. stranaka, nego i Bruxellesa. On je, uostalom, i instalirao
sadašnji politekonomski poredak u ovoj zemlji i šire, i bez njegove
privole, a nje nikada neće biti, tom poretku ne smije pasti ni dlaka s
glave.
Isto je, ili i gore, i s drugim krakom bosanske revolucije koji cilja
na temeljitu ustavnu rekonstrukciju dejtonske BiH. Prosvjednici su tu
manje precizni, ali o tome ipak dovoljno jasno govore parole protiv
nacionalizma, mjestimično vezivanje srpske, hrvatske i bosanske zastave,
čak i zazivanje Titovog imena… Ali što će jadan Tito u duelu sa snažnim
i dobro organiziranim protivnikom, koji ga je početkom devedesetih već
pobijedio, a u međuvremenu je Daytonom i učvrstio pozicije?
Dokazano zainteresirani istočni i zapadni susjedi smjesta su poduzeli
izvanredne mjere protiv strašne elementarne nepogode u BiH. Koliko god
se prije nije volio s ex-radikalima Tomislava Nikolića, Milorad Dodik
sada je hitno odjurio Aleksandru Vučiću u Beograd da zajedno vide što
će. Hrvatska strana bila je još poduzetnija. Ni Zoran Milanović se
navodno ne voli s HDZ-om BiH, ali je čak otišao na noge Draganu Čoviću u
Mostar da se dogovore što poduzeti. Ni iz Beograda ni iz Mostara nisu
procurili nikakvi detalji razgovora, ali nema sumnje da se u oba slučaja
razmatralo kako dodatno zapišati proširene i etnički očišćene
produžetke hrvatske i srpske države u BiH. Još prije, obavljena je jaka
propagandna priprema za to, pa su dvije strane uglas tvrdile da je ovo
isključivo “bošnjačka revolucija”, koju se neće dozvoliti u hrvatskom i
srpskom nacionalnom oboru, iako se, istina u puno manjoj mjeri, i tamo
dogodila (uostalom, to najbolje demantira primjer multinacionalne
Tuzle).
Na bošnjačkoj strani bilo je također puhanja u isti rog, pa se šef
policije BiH Fahrudin Radončić toliko stavio na stranu prosvjednika a
protiv vlasti kao da osobno želi povesti taj “bošnjački” ustanak.
Ukratko, političke nazovielite sa sve tri strane uprle su silne snage da
ovu klasnu i građansku revoluciju vrate u nacionalističko korito, što,
najvjerojatnije kroz inscenaciju međunacionalnih sukoba, nažalost, nije
nimalo isključeno. Uostalom, pomoći će im u tome i Evropska unija, iako
to neće priznati, koja je na usta Valentina Inzka već zaprijetila
upotrebom sile ako nasilje ne prestane. Nije pritom precizirano hoće li
se time stati na stranu državnih institucija ili prosvjednika koji su ih
nepotrebno brutalno napali, iako razloga za ovo drugo ima barem koliko i
za prvo. No kako vojska i policija uvijek brane postojeći poredak, a ne
neki budući, ma koliko bolji bio, jasno je da će biti ovo prvo.
Pogotovo jer Bruxelles u ovome ima nesebičnu pomoć ovdašnjih
neliječenih eurofila, kao što je Vesna Pusić, koja zove prosvjednike da
se zaustave u ime osigurane evropske budućnosti BiH. Sirotoj šefici
hrvatske diplomacije očito treba objasniti da je evropska budućnost
odavno stigla u BiH, dogodilo se to prije skoro dva desetljeća, otkako
je tamo uveden neproglašeni međunarodni protektorat. Ako je dakle BiH
sada na kocki ili čak na bubnju, za to su isto toliko krivi Bruxelles i
Washington koliko i sve ovdje spomenute ex-yu adrese.
Novosti, 17.02.2014.