Bilo je to devedesete. Radila sam na Radio Rijeci kao urednica satiričke emisije “S primorske poneštrice”. U onom sistemu moja ekipa i ja znali smo žestoko zajebavati “komunjare” i zazivati propast trulog sistema. U Rijeci smo bili slušani onako kako je danas “Nedjeljom u dva” gledano. A onda se rodila hrvatska demokracija.
Dvadeset posto Hrvata - o jebem te, svijetla budućnosti! - sanja sebe u bijeloj kecelji na kasi u dućanu, kako ukucava nagradne bodove za toaletni papir i obiteljsko pakovanje šampona za kosu! Sve, još otkako su onomad sanjali svoju državu, računajući kako ne postoje neostvarivi snovi.
Najzad, šta je tradicija? Busati se u prsa da si potomak Bogu milih, koje su sakatili i protjerivali preko pola Balkana, a onda svoju Bogu milu pitomost demonstrirati gazeći pedere?
Raspad ili bolje rečeno „raskol“ Ukrajine jeste najmanje verovatan scenario ishoda višemesečne krize i protesta u toj državi, ali njega se ne može isključiti iz procene razvoja situacije u toj zemlji. Podele su postale nepremostive: većina građana zapadne Ukrajine podržava Sporazum o asocijaciji sa EU, protestuje i sebe doživljava kao deo Zapada, dok jugoistočna Ukrajina sebe uglavnom vidi van te priče, odnosno vidi sebe u vezi sa Rusijom.
Bolje nije moglo. Mislim, pred izbore. Prinudna vlada u Beogradu je najzad dobila svoj predizborni sneg i mogućnost da pokaže kako se on efikasno čisti sa glavnih ulica. (Ona, ko za inat nereprezentativna, novembarska suznežica nije uspela da opravda onoliku pompu oko raščišćavanja.)
Pre ulaska u vladu sam godinama pisao o reformama koje mislim da su nam potrebne, najviše o pogrešnoj ekonomskoj politici, katastrofi subvencija, o pogrešnoj poreskoj politici, sivoj ekonomij, penzionoj reformi. I bio kritičar politike vlade, posebno prethodnih ministara finansija i privrede.
Ni politika niti njeni zadrigli nosioci nisu mogli ubiti svijest u domaćem čovjeku. Ne, oni možda imaju moć da otmu, da ukradu, da pronevjere, da lažu, ali ne i da zadru u čovjekovu nutrinu.