Dr Eva Elvira Klonovski je antropološka forenzičarka, islandska Poljakinja koja već 18 goodina živi i radi u Bosni i Hercegovini. Živjela je i u komunističkom totalitarizmu i u jednom od najdemokratskijih društava u svijetu, širokog je obrazovanja i velikih interesa za kulturu i ljudska prava.
Previsoke plate onih na vrhu i preniske onih u sredini i na dnu su postale osnova finansijskog sistema koji je do 2008. izrastao u predatora koji podjednako ugrožava i ekonomiju i društvo.
Imaju li vremena komunističkog totalitarizma i današnje prevladavajuće post-demokracije ikakve sličnosti? Ne može se u istu rijeku zagaziti dva puta, to svatko zna. Pa o čemu se onda radi?! Pričekajmo dok se ne zasitimo opće praznine, između ostaloga prazne demokracije i revolucionarnih televizijskh prijenosa svjetskih maratona u štrikanju i izradi Wiehlerovih goblena. Možda ćemo tada znati pravi odgovor.
Nedavno je Fond za borbu protiv korupcije Alekseja Navaljnog objavio zaista zanimljivo istraživanje na temu koliko je olimpijada u Sočiju koštala i koliko je na njoj približno ukradeno. Koštala je 1,5 triliona rubalja, od čega su samo 3,5% bile privatne investicije, a saznali smo i da je ispala mnogo skuplja čak i od letnje olimpijade i Pekingu.
Prije točno četrdeset godina, 21. veljače 1974, Savezna skupština je u Beogradu usvojila novi ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Odluku je proglasio predsjednik Vijeća naroda Mika Špiljak, a prethodno je Edvard Kardelj (koji je predsjedavao komisijom za izradu ustavnoga teksta) obrazložio ustavne novine; sve je, barem naizgled, bilo kao i u ranijim ceremonijalnim prigodama – no, bio je to početak kraja (u pisanoj formi, štoviše).
Podvuče li se crta pod „slučaj službenih limuzina“ – a riječ je, podsjetimo, o tome da je u zemlji s oko 400 tisuća nezaposlenih koja grca pod teretom ekonomske krize, gdje više od trećine stanovništva ne raspolaže prihodima koji jamče egzistencijalni minimum, upravo nabavljeno 1.580 novih automobila za potrebe Vlade i Sabora, po cijeni od blizu 300 milijuna kuna, a među njima 20 luksuznih audija A6 za ministre i druge visoke dužnosnike, od kojih svaki košta 650.000 kuna – jedino što ostaje zaključiti je da nositelji političke vlasti postaju žrtve sistema koji ih silom privilegira.
Ne, nisam hrvatski književnik ni pisac, pa da se svakih nekoliko godina udajem za novo krdo, nego se o nečemu drugom radi. O dubrovačkim mirima, naime. O zidinama i o kulturi, općenito. Te na kraju o činjenici da u posljednjih dvadeset i četiri godine hrvatskog višestranačja nije bilo takve antikulturne i antiintelektualne vlasti, kakva je ova današnja. I to, naročito, zahvaljujući HNS-u.
Ali, zar ikome treba objašnjavati zahtjeve i ciljeve gladnih i obespravljenih, ljudi koji se bore za svoj biološki opstanak i opstanak svoje porodice? Zar parole "Bando lopovska", "Ostavke, ostavke", "Ublehaši, j..o vas vitalni nacionalni interes" i slične ne kazuju sve. Njihov duh se više ne može vratiti u bocu, prema njima se više niko ne može odnositi u stilu: pričam ti priču.
Sa „bosanskohercegovačkim proljećem“ 2014.mogla bi početi era efikasnijeg građanskog aktivizma i uspostava političke kulture polaganja računa i odgovornosti izabranih pred javnošću. Ako bude tako – i proljeće bi moglo potrajati.