Nema ničeg tajanstvenijeg i lepšeg nego kad nam neka jezička bravura –
visprena dosetka, poučno zapažanje, živopisna stilska figura pronađena u
knjizi ili preneta u razgovoru – ostane u svežem sećanju kada tolike
stvari koje su nas nekad zanimale padnu u zaborav. Ovih dana s nevericom
gledam u silne knjige na mojim policama, od debelih romana i memoara do
dela velikih filozofa, i pitam se da li je stvarno moguće da sam
odvajao nedelje pa čak i mesece da ih pročitam. Znam da jesam, ali samo
zato što, kad ih otvorim, otkrivam podvučene pasuse i rečenice kojih se
pri ponovnom čitanju sećam bolje nego zapleta, likova i ideja iz ovih
knjiga. Ponekad se čini da su trajniji utisak na moje čitalačko nepce,
da upotrebim kulinarski izraz, ostavile mrvice rasute po stolu, pre nego
čitav obrok.
Pamtim, na primer, da je Flober rekao kako je sjajno biti pisac, kad
ljude gurneš u vreli tiganj svoje mašte pa počnu da pucaju kao kestenje;
da je Sveti Avgustin priznao kako čak ni on ne može da shvati božiju
volju da stvori muve; da je Beket u jednom od svojih prvih romana, Marfi,
pisao o čoveku koga su policajci priveli jer prosi a ne peva, a sudija
mu odrapio deset dana zatvora; da se Viktor Šklovski prisećao kako je
jednom slušao velikog ruskog pesnika Majakovskog koji je tvrdio da crne
mačke proizvode elektricitet kad ih miluješ; da Emili Dikinson u jednom
pismu govori, Pusto je danas bez ptica, jer pada gadna kiša, a ovi mali
pesnici nemaju kišobrane; da je Fleneri O’Konor za neku devojku napisala
kako ima lice široko i nedužno kao glava kupusa, uvijeno zelenom
maramom sa dva čvora na vrhu nalik na zečje uši; i mnoge slične male i
zanemarene divote.
Primere verbalne umetnosti, naravno, ne nalazimo samo u knjigama.
Jedan od najoriginalnijih i najzabavnijih pripovedača koga sam upoznao
bio je neki stari sicilijanski zidar koga sam viđao u Njujorku pre više
od četrdeset godina. On je govorio u slikama: „Izašao sam iz kolevke
sede glave“, znao je da kaže, ili „Svake četiri godine menjamo
predsedniku pelene“. Pisci i sagovornici nadareni da brzo ubodu temu ili
nečiji karakter znaju da dugačak opis verovatno neće biti toliko
efikasan kao jedna upečatljiva slika. „Ono što um vidi, kada uhvati
vezu, videće zauvek“, kaže Roberto Kalaso. „Njegova žena liči na rodu“,
začuo sam nekog u jednom restoranu i moja mašta je zagrizla mamac.
Visoka je, dugonoga, nosi kratke suknje, drži glavu visoko i ima izdužen
tanak nos, rekao sam sebi. A to je bio samo početak. Sutradan sam je
video kako stoji na zidanom dimnjaku, a malo kasnije nasađenu na
spomenik na malom groblju.
Taj nadgrobni spomenik me je podsetio na nešto čega se ludi pesnik
Mark Strend dosetio pre mnogo godina, kad je ostao bez prebijene pare i
smišljao kako da zaradi. Jednog dana mi je uzbuđeno ispričao da je
smislio novu vrstu spomenika za koji se nada da će zainteresovati
groblja i kamenoresce. Na njemu bi se, pored uobičajenog imena, datuma i
epitafa, nalazio prorez u koji može da se ubaci novčić, što bi
pokrenulo ugrađeni magnetofon za reprodukovanje pokojnikovih omiljenih
pesama, viceva, biblijskih pasusa, citata i govora velikih ljudi, i
drugih stvari koje je pokojnik smatrao vrednim za potomstvo. Posetioci
groblja bi ubacivali onoliko novčića koliko je potrebno za reprodukciju
snimka (pošto kreditne kartice još nisu bile u širokoj upotrebi) a
zaradu bi na ravne časti delili uprava groblja i pokojnikova porodica.
Pošto su ovo Sjedinjene Američke Države, duž autoputa bi mogli da se
postave mali panoi sa reklamama uzbudljivih programa koji čekaju
posetioce raznih grobalja, sa porukama poput: „Dajte svojoj žalosti malo
stila, poslušajte pesnika“ ili „Crknite od smeha slušajući priče
čuvenog neurohirurga“.
Jedna prednost ovog pronalaska, tvrdio je on, jeste što bi se tako
ova zloglasno sumorna i pusta mesta preobrazila privlačeći veliku
publiku – ne samo pokojnikove rođake i poznanike, nego i potpune
neznance u potrazi za zabavom, biserima mudrosti i muzičkim odabirom
stotina i stotina nepoznatih ljudi. I ne samo to, nego bismo svi mi,
njihovi potomci, poslednje godine života proveli u halapljivom gutanju
knjiga i slušanju muzike, sastavljajući sopstvene antologije.
Iako će ovaj izum nekome na prvi pogled izgledati neozbiljno i
bezobrazno, meni se čini da on rešava jedan ozbiljan problem. Šta će
biti sa svim onim što smo držali u glavi i nadali se da će drugima biti
zanimljivo kad nas više ne bude? Od ovoga neće ostati ni traga, naravno,
ukoliko to ne prenesemo na papir. Pa čak ni to nije garancija.
Biblioteke, i javne i privatne, pune su knjiga koje više niko više čita.
Svako ko ode na gradsku deponiju može da vidi požutele rukopise i pisma
bačene kao đubre koje nažalost, ali nesporno, ni autorovoj porodici
nije potrebno. Zamislite da se Strendov san ostvario i da je vaša
pokojna baba sada senzacija na nekom velikom gradskom groblju, dok deli
recepte za supu i pitu buljuku očaranih mladih domaćica, dok deda priča
masne viceve dečacima pobeglim sa časa. Imajući u vidu njihovu ogromnu
lokalnu slavu, i vas bi prijatelji i komšije smatrali zanimljivim, i
sigurno bi se pitali kako napreduje vaša večita selekcija i kakve će
nadahnute reči i bezočna bogogrđa slušati iz vašeg spomenika.
Tekst je preuzet sa prijateljskog Peščanika