Pubertet me je šutnuo jačinom od deset Breninih voleja u sopstvenu glavu. Simpatični, povučeni svepetičar je već sa 11 godina postao brkati, džigljavi mutant, i dalje svepetičar ali za promenu i debil. Debilčina zapravo.
Idem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, iz zemlje u kojoj je prognano, uništeno, izbrisano sve što je takozvanom čeveku duha ikad pružalo zadovoljstvo, a ako ne zadovoljstvo, onda bar mogućnost da sledi svoju egzistenciju, iz zemlje u kojoj izgleda vlada još samo najprimitivniji od svih nagona, onaj za održanjem, i u kojoj se i najmanji zahtev takozvanog čoveka duha u začetku guši.
Tri strasti, jednostavne ali neodoljive, su me nosile kroz život; čežnja za ljubavlju, traganje za znanjem, i nepodnošljivo žaljenje zbog patnje čovečanstva. Ove strasti, kao snažni vetrovi, su me nosile tamo i amo po svojevoljnom kursu, iznad velikog okeana patnje, dosežući same ivice očaja.
Oblaci su promicali. U mukloj noći gotovo da se mogla čuti huka koju su hitajući stvarali. Zašto smo ovdje? Kakav smisao može imati naša beskrajno kratka prisutnost? Pitanje bez odgovora, na koje ipak bez trunke razmišljanja spontano odgovorih i ne pocrvenjevši što sam izgovorio jednu tako proslavljenu banalnosg: “Zato da bismo se mučili štoo smo ovdje i ni zbog čega više”.
Postament s kojeg je uklonjena bista Ive Lole Ribara, mramorno postolje bez glave, trebalo bi zadržati u zatečenome stanju i prikladno ga preimenovati, na primjer u Spomenik aktualnome hrvatskom antifašizmu. Tako bi jedna odurna laž dobila adekvatnu memorijalnu prezentaciju
Biblioteka XX vek – U ovoj knjizi glavni negativac je nacionalizam koji je doveo do destrukcuje svega zajedničkog u bivšoj zemlji. Glavni pozitivni lik knjige je označen središnjim pojmom zajedničkog jezika.
Knjiga zadovoljava lični ukus, televizija masovne nagone; knjiga obično podučava i vaspitava, televizija zabavlja i eksploatiše; knjiga je stvorena za one koji se čude i misle o životu, televizija je izmišljena za one koji se čude ovima što misle
Univerzitet se razara takoreći iznutra, a čak je otvoren i razaranju spolja: riječ je o političkim, ponajprije partijskim kontrolama, čime se direktno rastače autonomija akademske zajednice.
Nigdje se kao u Mostaru više ne mogu vidjeti tragove naše bliže prošlosti. Ta se prošlost, doduše, udaljava u vremenu ali u glavama neki događaji kao da pripadaju jučerašnjem danu.