Naše sulude politike, koje su uništile državne institucije, ekonomske potencijale i društvene vrijednosti, ostavljaju tragičnu pustoš u kojoj caruje potpuna mentalna pometnja. Na toj deponiji društvenog rasula i otpada izgaraju posljednji ostaci razuma i društvene vitalnosti.
Dok se planetarno zlo širi Palestinom, Gazom, Libanom, Iranom i Evropom, nas je iz dubokog sna probudila objava o smrti Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog oficira jedne od tri vojske, čiji pojedini pripadnici su svoje herojstvo dokazivali činjenjem ratnim zločinama, gotovo na identičan način.
Trideset godina od rata, naše politike i naša društva ne uspijevaju da provedu proces neophodnog pomirenja i okrenu se prosperitetnoj budućnosti. Da li ih je neko u tome sprečavao? Nije! Naše lidere pomirenje i budućnost nisu interesovali. Oni su rasplamsavali mržnju i činili sve da ostanu na vlasti, pa makar i svijet propao!
Danas treba otvoreno reći: postoje krivci za rat i ratne zločine i postoje krivci za mirnodopski tridesetogodišnji rat kome se ne vidi kraj.
Krivce za rat i ratne zločine čekaju optužnice i sudski procesi za zločine koji ne zastarijevaju. Niko drugi osim suda nema pravo da ih osuđuje i da im sudi. Krivce za mirnodopski rat čekaju izbori! Oni se kunu u demokratiju i izbore koji će im dati legitimitet i sudsku pravdu koriste za svoje političke ciljeve.
Neki đavo je uredio da se smrt Ratka Mladića desi na pragu izborne kampanje. Tako se sa objavom smrti, Mladić drugi put pojavio među Srbima. Ovaj put kao nacionalni heroj, junak nad junacima, rame uz rame sa Stepom Stepanovićem i Radomirom Putnikom. Veličaju ga i vlast i opozicija! I oni koji su ga optuživali za ratne zločine (Milorad Dodik) i oni koji su u njemu vidjeli vojnog stratega i neustrašivog heroja.
Kada su vlasti u Srbiji Mladića izručile Haškom tribunalu, bio je bjegunac koji za počinjene zločine treba da odgovara. Niko nije digao glas protiv hapšenja i isporučivanja svog nacionalnog heroja jednom ad hoc sudu. Bjegunac od međunarodne i domaće vlasti, koji se u Srbiji potucao po banatskim podrumima, vraća se mrtav među Srbe kao heroj.
Treba se podsjetiti da su Srbi svog “heroja” višestruko osuđivali i kažnjavali. Prvo su ga civilne vlasti Republike Srpske lišile vojnih dužnosti i počasti. Ukazom predsjednice Republike Srpske Biljane Plavšić, Mladić je razriješen dužnosti komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske 8. novembra 1996. godine, zatim su ga vlasti Republike Srbije kao svog državljanina, suprotno Ustavu, izručile Haškom tribunalu, a Haški sud ga potom pravosnažno osudio na doživotnu kaznu zatvora. Mladić je iskusio sva poniženja i sve kazne koja su ga mogle zadesiti.
Šta bi se još tome moglo dodati? Ne postoji slična biografija pravosnažno osuđenih oficira zaraćenih strana i BiH.
Ovi posthumni hvalospjevi i uzdizanje nisu njegovo iskreno veličanje. Prije bi se moglo reći da je sav taj politički narativ monstruozna upotreba njegovog lika za političke izborne ciljeve. Mladića su srpske politike davno lišile atributa heroja i herojstva. Pravljenje heroja nakon smrti je neiskrena i nečasna upotreba smrti za nedostojne ciljeve. Unakaženo lice politike, bolje rečeno. Takve politike zaslužuju samo osudu.
Ratko Mladić je pravosnažno osuđen za ratne zločine. Izrečena mu je kazna doživotnog zatvora, najteža kazna koju poznaje evropsko krivično zakonodavstvo. Bilo bi pošteno i ljudski mrtvog Mladića ostaviti na miru, a istorijskim naukama ostaviti da se bave njegovim vojničkim vještinama i dostignućima, moralnim vrijednostima i krivičnim djelima. Odnos prema smrti nije isto što i odnos prema djelima pokojnika.
Pravo na dostojanstvenu sahranu pripada čovjeku, bez obzira na njegove zemaljske grijehe i nepočinstva.
Na drugoj strani, ostrašćeni i žedni osvete, koji se po medijima i društvenim mrežam utrkuju ko će sočnije mrtvog Mladića popljuvati i izvrijeđati, najčešće čine isto što i oni koji ga veličaju: prećutkuju zločine svojih heroja i bacaju sjenku na pravosnažnu presudu Mladiću i ulogu suda u uspostavljanju kakve-takve istine i pravde. Drugim riječima, umjesto afirmisanja sudske pravde i zahtjeva da se procesuiraju najodgovorniji za ratne zločine na svim stranama, rasplamsavaju mržnju i uspostavljaju uličnu pravdu. I mnogi ozbiljni ljudi su podlegli toj osvetničkoj strasti da javno predstave i potvrde svoju mržnju. Dakle, posljedice i veličanja i pljuvanja po Mladiću svele su se na širenje mržnje i netrpeljivosti, a to krivični zakoni podvode pod bitna obilježja krivičnog djela veličanja pravosnažno osuđenih za krivična djela ratnih zločina i krivičnog djela izazivanja mržnje i netrpeljivosti. Ne treba biti pravnik da se to razumije i shvati.
Sa stanovišta krivičnopravne zaštite društvenih vrijednosti, posljedice ovih fenomena potpuno će diskreditovati značaj sudske pravde, važnost krivičnog zakonodavstva i ulogu pravosuđa u procesu pomirenja. Nema sumnje da se svim oblicima veličanja ostvaruju radnje izvršenja krivičnog djela “veličanje osoba osuđenih pravosnažnom presudom za ratne zločine”, koje je svojom odlukom nametnuo visoki predstavnik 2021. godine, za koje se može izreći zatvorska kazna. Pored većeg broja taksativno navedenih radnji izvršenja, zakonska odredba kaže da se krivično djelo može izvršiti i “na bilo koji način”. To jeste vrlo neodređeno i daje sudu široka ovlaštenja u ocjeni da li su se stekla obilježja krivičnog djela, pa se može postaviti pitanje da li je dispozicija krivičnog djela dovoljno određena. Sve dok o tome ne odluči Ustavni sud BiH, ova nametnuta krivičnopravna odredba će se primjenjivati, ma šta mi mislili o ovlaštenjima visokog predstavnika.
Sa stanovišta širih društvenih interesa, ishod veličanja i širenja generisane mržnje najvulgarnijim vrijeđanjem pravosnažno osuđenog na najtežu zakonsku kaznu potpuno će diskreditovati krivično zakonodavstvo i ulogu pravosuđa u BiH. Na javnoj sceni imamo masovna izvršenja krivičnog djela “veličanja pravosno osuđenog za ratne zločine” i krivičnog djela “širenja mržnje i netrpeljivosti”. Političari i međunarodne organizacije (OSCE) vrše pritisak na tužilaštva da se izvršioci krivičnih djela procesuiraju. Pravosudni sistem nema resurse koji bi toliki broj izvršilaca efikasno procesuirao. I kada bi imao, zatvorski sistem nema kapacitete da prema osuđenima provede postupak izvršenja tolikog broja kazni. Ako bi se tužiocima ostavilo da proizvoljno odlučuju koga će procesuirati, a koga amnestirati, to bi bila selektivna pravda koja bi društvu nanijela više štete nego koristi. Politika procesuiranja ratnih zločina je i do sada bila kontroverzna, a sa ovom situacijom će tek pokazati nemoć i nesposobnost pravosudnog sistema da efikasno reaguje na sve oblike društvene opasnosti.
Na kraju, treba se osvrnuti na promašenu strategiju postratnog pomirenja. Pomirenje sukobljenih strana je najvažniji korak za ozdravljenje društva nakon rata. Ono podrazumijeva priznanje zločina, utvrđivanje istine, obeštećenje žrtava i sudsku pravdu. Nama su stranci pomirenje sveli na donacije za povratak izbjeglica i sudsku pravdu. Rezultati takve politike su skromni, skoro jedva vidljivi. Izbjeglice se ne vraćaju, a sudska pravda je skupa i toliko spora da u pomirenje niko više ne vjeruje.