Nakon
svojevremenog razmatranja validnosti Darvinove teorije evolucije, vlasti
Univerziteta u Banjoj Luci pozabavile su se
normativnim regulisanjem nastavno-naučnog procesa. Posljednjih nekoliko
mjeseci doneseno je više desetina različitih pravilnika, na primjer, o
elektronskim dnevnicima, o izvođenju nastave, o svekolikim evidencijama,
obrascima, pa i o izradi diplomskih radova, te master i doktorskih teza.
Vjerovatno je da su namjere tvoraca jednog takvog
birokratskog galimatijasa bile dobre, ali masa računarskih programa – softvera,
propisa, papira, već proizvodi enormnu birokratizaciju i brutalno poništava
ljude – kako studente i profesore, tako i sve one koji rade na Univerzitetu.
Uzgred, sa pomenutim problemima susreću su, još poodavno, i univerziteti na
Zapadu, no o tome neki drugi put. Jer, Rektorat i Senat banjalučkog
Univerziteta su izgleda prevazišli sve do sada viđeno. Ovom prilikom tek jedan,
gotovo skandalozan, primjer.
Riječ je o utvrđivanju procedure za izradu i odbranu
diplomskih radova, kao i master i doktorskih teza. Naime, uloga softvera je postavljena
tako da on (dakle, mašina) ima obaveznu i odlučujuću isljedničko-istražiteljsku
funkciju, kojom utvrđuje da li je konkretni rad validan, odnosno, da li je
plagijat. A sa druge strane, svi autori su obavezni sa svojim radovima proći
softversku proceduru i to prije završne faze odbrane. Forma i spoljašnji izgled
radova su unificirani, čime su poništene personalne, ljudske posebnosti samih
autora.
Prethodno ukazuje na mnogo toga, a ponajprije na unaprijed
pretpostavljenu krivicu, kako autora radova, tako i profesora, dakle, mentora i
članova komisija. Kao da su i studenti i nastavno osoblje ništa drugo do
„udruženi zločinački poduvat“, protiv kojeg se softver pokazuje kao KGB, CIA
ili neka druga istražiteljska organizacija.
U takvom sticaju stvari, mentori i komisije nisu ni
potrebni, oni su višak koji nema nikakvu drugu ulogu, osim da služi jednoj
mašini. Ne bi me začudilo da rukovodstvo Univerziteta uskoro sačini i
amandmane kojima će utvrditi da kandidati
svoje radove brane, na primjer, pred softverom. A možda bi se u tim amandmanima
mogao naći i onaj kojim se propisuje da se oni profesori koji su u svom
višegodišnjem ili višedecenijskom opusu, recimo, kritikovali bilo kakve oblike dominacije
mašina nad čovjekom – moraju odmah tog svog opusa odreći. I
da ne zaboravim; o tome bi, naravno, odlučivao softver. A pošto je kreativnost
birokratije nepresušna, možda nam se dogode i još neki drugi amandmani koji će
efikasnije i konačno pokopati ne samo ideju univerziteta, već i njegov sigurno
bogati dosadašnji praxis.
No,
da ne budem krivo shvaćen: ja podržavam primjenu softvera, ona doista može
pomoći u našem svakodnevnom radu. Ali ta primjena ne može biti generalna i ne
može biti isključivi uslov procedura. Mentori i komisije moraju primarno
odlučivati, na primjer, o plagijatima, a softver je korisno angažovati samo u
slučajevima kada postoje indicije da sa konkretnim radovima nešto nije u redu.
Onda bi mentor trebao pozvati softver u pomoć. Jer, to i jeste osnovna namjena
ovakvog programa, dakle, da bude jedno pomoćno sredstvo, a ne da ima ovakvu ili
onakvu izvršnu funkciju ili funkciju odlučivanja.
Ako
je to tako, sasvim je očigledno da se taj fenomen zvani Univerzitet, razara
takoreći iznutra, a čak je otvoren i razaranju spolja: riječ je o političkim,
ponajprije partijskim kontrolama, čime
se direktno rastače autonomija akademske zajednice. Istorijat toga je daleko duži od ovoga slučaja, da ga
tako nazovem Softver, softver über alles. Otuda pomenutom istorijatu prilažem
samo jedan skorašnji primjer – kad smo
od Ministarstva za prosvjetu i kulturu Vlade RS, dobili obavijest da bez
saglasnosti nadležnih ne možemo učestvovati na bilo kakvim naučnim skupovima u
BH, regionu i šire, da ne bismo eventualno na takvim skupovima prenijeli
nadležnosti Republike Srpske na neke druge institucije !?
Aferim.
Dakako, uz napomenu da o svemu ovdje navedenom, fakulteti
ćute, čak i Filozofski, koji bi ponajprije trebao biti nukleus progresivnog,
kritičkog mišljenja.
P. S. Možda nije važno, ali smatram svojom obavezom da na
kraju kažem da sam prije dva mjeseca dao ostavku na sva mentorstva na
Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci, gdje radim skoro četvrt stoljeća.
Najvjerovatnije ovaj moj, u svakom slučaju moralni čin, neće mnogo toga
promijeniti, ali valjda može biti bar jedno skromno upozorenje da se moramo što
prije maknuti sa puta koji nam nameće birokratija i politika. Jer, treba nam
neki sasvim drugačiji put. Onaj ljudski.