Na prosto nizanje istorijskih činjenica odgovoreno mi je histeričnim ličnim napadima, što je reakcija tipična za zavisnika u procesu odvikavanja. Ovde je to Britanija zavisna od svoje nacionalne slave.
Država garantuje tržišne odnose i svojinska prava, pri čemu pokazuje nezgodnu težnju ka socijalnoj pravdi i ekonomskom planiranju. Zato je bolje da mesto moći bude skriveno od politike, kao u lavirintima Brisela.
Pitanje nije da li populisti generalno mogu da vladaju – u mnogim zemljama su pokazali da mogu – već da li je novi tehno-populizam jednokratni eksperiment ili vesnik budućih događaja u zapadnim demokratijama.
Njemački gledatelj televizijske serije “Babylon Berlin”, a s njim i ponešto obrazovanija i upućenija europska publika, ovu će scenu vidjeti na jedan način, dok će je hrvatski – kao i srpski i bosanskohercegovački – gledatelj vidjeti na posve različit način.
Tko je Hrvatima sad kriv? Đavo će znati. Nema više Srba u vojsci, nema ih u policiji, nema ih više ni u Kninu ni u Splitu, ni u školama ni u bolnicama, ni u liftovima ni na grobljima, nema više Srba ni u Vladi ni u Saboru: eno ih od stotinu i pedeset zastupnika u hrvatskom parlamentu točno – troje
Nečasni pojedinci mogu imati različita uverenja, ali sistematsko izluđivanje (gaslighting), to jest insistiranje da je gore dole ili crno belo ubedljivo je više rasprostranjeno na desnoj strani spektra.
Milorad Dodik svako malo, trebalo ne trebalo, trčkara Vučiću uz skute, ne shvatajući da je i bivši Šešeljev omladinac potrošna roba i da će ga moćni mentori sa Zapada - koje previše samouvereno i olako često zove „prijateljima“ - lako pustiti niz vodu kad za to dođe vreme