U poslednje dve decenije Evropa je doživela dve velike krize:
izbegličku i krizu evra. Iako su obe još uvek nerešene, one su već
duboko promenile političku geografiju kontinenta. Izbeglička kriza je
pospešila razvoj populističke desnice u severnim zemljama, a kriza evra
je izazvala revolt protiv mera štednje propisanih za spasavanje
jedinstvene evropske valute i na kraju dovela do poplave levog populizma
na jugu.
Italija je mikrokosmos te dinamiike: ksenofobična Liga (ranije
poznata pod imenom Severna liga) dobro se drži u svom tradicionalnom
uporištu na severu, Pokret pet zvezdica, nagnut ulevo, sa svojom
prepoznatljivom politikom garantovanog osnovnog dohotka za sve građane,
najveći uspeh je postigao na južnom delu italijanske čizme. Oni su sada u
naizgled neskladnoj koaliciji koja kao da potvrđuje staro pravilo o
krajnostima koje se dodiruju. Liberalnu demokratiju istovremeno napadaju
levi i desni populisti. Ipak, kao što pokazuju događaji u Španiji, koja
je takođe dobila novu vladu prošle nedelje, taj utisak je pogrešan.
Nove partije levice u južnoj Evropi nisu znaci sve dublje krize
predstavničke demokratije, već pre njeno moguće rešenje. Da li će ovaj
zaključak važiti i za Italiju u velikoj meri zavisi od Pokreta pet
zvezdica, još uvek nepoznatog i po mnogo čemu novog entiteta, zasnovanog
na odbacivanju partijskog organizovanja i profesionalnih medija kao
načina povezivanja biračkog tela i politike.
Pokret pet zvezdica u Italiji i Podemos, radikalnu levicu u Španiji,
često opisuju kao proizvode mobilizacije gnevnih građana, posebno
mladih, posle međunarodne finansijske krize 2008-2009. i mera štednje
nametnutih južnim zemljama u doba krize evra. Obe grupe se definišu kao
pokreti i ograđuju se od tradicionalnih partija (koje je Beppe Grillo,
osnivač Pokreta pet zvezdica, okarakterisao kao „zlo“). One imaju
koristi od toga što ih građani povezuju sa idealima neposredne
demokratije, posebno sa sistemom neprestane onlajn participacije u
odlučivanju kao procesom suprotnim delegiranju moći partijskim
profesionalcima. Ali ta priča, „od barikada preko blogova do glasačke
kutije“ je ipak donekle varljiva. U Španiji su se veliki građanski
protesti protiv politike status kvoa odigrali 2011, ali je Podemos
(doslovno „Možemo“) formiran tek 2014. Njegovi osnivači su bili
politikolozi koju su shvatili da je glavna pouka protesta da ideje
levice više nemaju podršku građana. Umesto podele levo-desno, smatrali
su oni, glavna podela treba da bude ona između kaste (la casta) profesionalnih političara i naroda (pueblo), ili prosto: gore (arriba) naspram dole (abajo),
ili predstavljeno živopisnom metaforom koju su rado koristili ovi
profesori: elite su mačke, a narod miševi. Osnivači Podemosa su čak
zaključili: „Ako želite da postupate ispravno, ne radite ono što bi
uradila levica“, mada su njihove aktuelne političke ideje, na primer o
stambenoj politici i zapošljavanju često bliske ponudi tradicionalne
socijaldemokratije.
Taj svesno postideološki pristup je išao zajedno sa neskrivenim
naglašavanjem snažnog (i uglavnom muškog) liderstva. Razlog, čini se,
nije to što su južni Evropljani nužno skloniji mačizmu, već to što
harizmatične ličnosti pomažu uspostavljanju brenda: u ranoj fazi Podemos
je na glasačku kutiju stavljao samo portret svog lidera Pabla
Iglesiasa, profesora političkih nauka iz Madrida, s njegovim zaštitnim
znakom – konjskim repom. Posle izvesnog vremena Iglesiasa su kritičari
iz partijskih redova optužili za hiperliderazgo, tj. za „onlajn
lenjinizam“, a koristili su i druge epitete da bi opisali autoritarno
vođstvo koje manipuliše naivnim aktivistima. On je odgovorio,
parafrazirajući čuvenu Marksovu rečenicu, da se konsenzusom ne može
jurišati na nebo.
Brendiranje se oslanjalo na kreativno preusmeravanje ili potpuno
zaobilaženje tradicionalnih medija. Iglesias je postao poznat
zahvaljujući sopstvenoj emisiji na kablovskoj televiziji. Lideri
Podemosa su tvrdili da je televizija danas za politiku ono što je barut
bio za rat u ranom modernom dobu i da su „televizijski studiji postali
pravi parlamenti“. Kao što nas je Alexander Stille nedavno podsetio,
Grillo je proteran s televizije zbog svojih grubih šala na račun
korumpiranih političara. Zatim je uz pomoć internet gurua i biznismena
Roberta Casaleggioa napravio izuzetno uticajan i popularan blog, na
kojem je svoja uverenja ojačao nečim što je prikazivao kao ekspertsko
mišljenje zasnovano na činjenicama, ali što su njegovi kritičari često
videli kao prostu teoriju zavere. Njegov pokret je sebe definisao kao
„antipartiju“; obećavao je direktnu demokratiju i oslobađanje
„kolektivne inteligencije“ pomoću kontinuirane onlajn participacije
građana. Gillo nije kritikovao samo kastu profesionalnih političara već i
profesionalne novinare. Uzimajući za primer svoj blog, predložio je da
obični građani dele svoja znanja i brige (a on će pojačavati njihove
glasove), umesto da se oslanjaju na tradicionalne medije koji se po
njemu nikada ne zadovoljavaju prenošenjem informacija, već ih uvek
iskrivljuju. Ideja da se isključi posrednik (u tradicionalnoj katoličkoj
Italiji i provodadžike su retkost) dalje je ojačala kada je kompanija
Cassaleggio, koja je bila zadužena za funkcionisanje Pet zvezdica,
razvila sistem onlajn participacije, koji se sada zove Rousseau – što je pokušaj da se prisvoji najradikalniji teoretičar demokratije iz doba Prosvetiteljstva. Sam Grillo je rekao da non c’e web senza piazza, non c’e piazza senza web
(nema mreže bez trga, nema trga bez mreže) – drugim rečima, njegov novi
pristup politici je bio kombinacija internet aktivizma i ulične
politike. Kao i u Podemos, svako se može učlaniti u Pet zvezdica; nema
članarine. Ali kao i kad je reč o Podemosu, uskoro su se pojavile prve
primedbe da je ova navodna antipartija autoritarna u praksi: Grillo je
zadržao autorska prava na simbole Pokreta i nije dopuštao da ih koristi
iko ko je, po njegovoj proceni, prekršio pravila partije.
Odavde, međutim, priče o novim partijama južne Evrope počinju da se
razilaze. Podemos nije uspeo po sopstvenim standardima: njegovi prvaci
su sebe opisali kao „zanatlije koje rade s rečima“, ali novi politički
jezik koji su napravili nije uspeo da zameni tradicionalni diskurs
levice i desnice. Podemos nije uspeo da dobije više glasova od španske
Socijalističke partije na izborima. Prvog juna on je pomogao da na vlast
dođe socijalistički premijer Pedro Sánches, nakon što je vlada
konzervativnog Mariana Rajoye pala zbog korupcijskog skandala. Podemos
je počeo da liči na običnu parlamentarnu stranku. On čak ima i svoje
skandale: Iglesias i njegova partnerka Irena Montero, koja je
portparolka Podemosa u parlamentu, nedavno su obznanili da su kupili
skupu vilu izvan Madrida; suočeni s unutrašnjim kritičarima, njih dvoje
su održali plebiscit o tome da li treba da ostanu na dužnosti (koji su
dobili s dve trećine glasova). Još 2016. godine jedan od ranih vođa ove
profesorske partije, Juan Carlos Monedero, javno je izrazio mišljenje da
populistička „hipoteza Podemos“ nije uspela da ostvari svoje težnje i
fundamentalno promeni špansku politiku. Miševima ide dosta dobro, ali
nisu uspeli da nadmudre mačke.
Ali Podemos i Pet zvezdica, kao i Siriza u Grčkoj, omogućili su da
glavni sukob u današnjoj južnoj Evropi – za štednju ili protiv nje –
bude uveden u politički sistem. Radikalni kritičari bi mogli reći da to
nije mnogo. Ali u poređenju sa utiskom, posebno mladih južnjaka, da se
partijski sistem sastoji od dva glavna politička bloka koji se smenjuju
na vlasti i koji se u praksi mnogo ne razlikuju, kao i da na obe strane
vlada korupcija, taj rezultat je važan. Podemos i Pet zvezdica uspeli su
da vrate pred glasačke kutije obrazovane mlade ljude koji su bili
nezaposleni ili zaposleni daleko ispod svojih kvalifikacija. Ali nije se
moglo računati na to da će mladi ljudi čije je životne prilike teško
oštetila kriza evrozone najpre protestovati na trgovima, zatim glasati
za nove partije – i onda, pošto te partije ne osvoje većinu, odlučiti da
ponovo pokušaju. Sedamdesetih godina prošlog veka, na primer, mladi u
Italiji su imali vrlo različite ideje – kao što su pokazali terorističko
nasilje Crvenih brigada i njihovih fašističkih protivnika. Suprotno
uobičajenom mišljenju, nove formacije poput Podemosa i Sirize nisu nužno
znak krize predstavničke demokratije, već dokaz sposobnosti partijskog
sistema da se prilagođava.
Ova slika je možda previše optimistična: na kraju krajeva, Siriza je
vladala više od tri godine i nije uspela da izbegne politiku štednje
(mada je to pokušavala u
nizu dramatičnih konfrontacija sa Evropskom unijom i moćnim severnim
državama u proleće i leto 2015). To pokazuje da obnova nacionalnih
demokratija treba da se dopuni novom arhitekturom za EU kako se kriza
predstavljanja ne bi prosto reprodukovala na evropskom nivou. Ako
građani osećaju da zaista imaju izbor – na primer, na izborima za
Evropski parlament – verovatno će lakše prihvatiti da budu na strani
koja gubi. Upravo zato što je tako teško izraziti opoziciju unutar EU, neslaganje se često pretvara u protivljenje EU kao takvoj.
Priča je još komplikovanija u Italiji, koja je često opisivana kao
laboratorija moderne politike. Najzad, Hitlerov uzor je bio Mussolini;
često se kaže da je Berlusconi najavio Trumpa; a sada Steve Bannon
promoviše ideju da je populistička koalicija Italije izvanredno važna.
Ovde se čini da je „hipoteza“ o prelasku s podele levo-desno na podelu
establišment-antiestablišment zaista dokazana. U stvari, ne događa se
prvi put da Italija ima populističku vladu: iako Berlusconija sad
smatraju predstavnikom desnog centra, zaboravlja se da se njegova
vladavina, zajedno sa onim što se tada još zvalo Severna liga, zasnivala
na tvrdnji da samo on brani „prave“, „obične“ Italijane od navodno
tuđih levih elita.
Međutim, nesumnjivo nova pojava je „antipartija“ čiji lideri smatraju
da demokratska politika najbolje funkcioniše bez dve institucije koje
su najuverljivije povezivale biračka tela s državom: političkih partija i
medija. To je radikalni eksperiment, a ishod je zasad ono što su neki
posmatrači nazvali
„tehno-populizam“ (koliko god to paradoksalno zvučalo). Glasne izjave
Pokreta pet zvezdica o poverenju u građane slažu se sa davanjem
ovlašćenja politički neopredeljenim tehnokratima, počev od premijera
koji je profesor građanskog prava. Grillo je jednom predstavnike Pet
zvezdica u parlamentu nazvao „tehničarima“ (što ga nije sprečilo da se
posvađa s mnogima od njih). Ipak, 2012. godine je obećao da na položaj
ministra finansija neće postaviti profesora ekonomije, već zaposlenu
majku troje dece.
Protivrečnost ovde manje bode oči zato što tehnokratija i populizam
nisu potpune suprotnosti, već imaju jednu sličnost: tehnokrata smatra da
postoji racionalno rešenje za svaki politički problem; populista tvrdi
da govori u ime jedne jedine autentične volje naroda, koja nužno
predstavlja zajedničko dobro. Kad se te dve stvari saberu, dobije se
nešto poput paradoksa aktuelne italijanske vlade: dva nesvršena studenta
– Matteo Salvini i Luigi Di Maio, lideri Lige i Pokreta pet zvezdica,
koji su celog života živeli za politiku, u politici i od politike –
predstavljaju narod, a nominalno apolitični, visoko obrazovani eksperti
su zaduženi za važna ministarstva.
I tehnokratija i populizam su antipluralistički ili čak direktno
antipolitični u smislu da nastoje da zaobiđu politički proces i tvrde da
za svaki problem postoji jedan pravi odgovor (bilo racionalna politika
ili jedinstvena autentična volja naroda). U praksi se čini da Liga, koja
ima veliko iskustvo na lokalnom i nacionalnom nivou, nadigrava Pokret
pet zvezdica; koalicioni ugovor očigledno daje prednost desnici i
obećava zakon i red, a ta obećanja je lakše održati nego recimo obećanja
Pokreta pet zvezdica o garantovanom osnovnom prihodu ili jedinstvenoj
poreskoj stopi.
I dalje je sasvim moguće da smo svedoci porođajnih muka nečega što će
se pokazati kao obnovljeni dvopartijski sistem: Liga će dominirati na
desnici a Pokret pet zvezdica na levici, možda u koaliciji sa
etabliranim socijaldemokratima, koji su posle teškog poraza na
martovskim izborima u potpunom rasulu. U tom slučaju italijanska priča
bi na kraju bila slična španskoj. Tada nauk ne bi bio da južna Evropa
proizvodi dobar levi populizam, za razliku od
autoritarno-nacionalističkih populista koji vladaju u Mađarskoj i
Poljskoj. Umesto toga bi se pokazalo da protestne partije mogu da
odigraju ključnu ulogu u obnavljanju demokratskih sistema – posebno time
što pokazuju da su moguće stvarne alternative. Ali to je moguće samo
ako izbegnu iskušenja populizma i tehnokratije.
Važno pitanje o današnjoj Italiji nije, dakle, da li populisti
generalno mogu da vladaju – u mnogim zemljama su pokazali da mogu – već
da li je novi tehno-populizam jednokratni eksperiment ili vesnik budućih
događaja u zapadnim demokratijama. Tu je i jednako zanimljivo pitanje
da li će se obećanja Pokreta pet zvezdica o direktnoj participaciji
svesti na onlajn plebiscite, kao što predviđaju njegovi kritičari, ili
zaista postoje pouzdane alternative političkim partijama kakve danas
poznajemo.
The New York Review of Books, 08.06.2018.
Prevela Slavica Miletić