Ovih dana svjedoci smo novog poniženja i šikaniranja ruskih šahista od strane tzv, nama doboro poznate, „međunarodne zajednice“: FIDE – Svjetska šahovska organizacija, čiji je moto „Gens una sumus“ („Jedan smo rod“), izbacila je reprezentaciju Rusije sa olimijade koja za par dana počinje u Samarkandu. Formalni razlog je „organizovanje takmičenja od strane Ruskog šahovskog saveza na okupiranim teritorijama u Ukrajini“. Time se nastavlja progon Rusa iz šahovske zajednice, koji je nedavno rezultirao smjenom Arkadija Dvorkoviča, prvog čovjeka FIDE. Naime, Švajcarska i Evropska unija uvele su mu sankcije stavljajući mu na teret to što je prisustvao upravnom odboru Šahovskog saveza Rusije, kao i njegov raniji politički angažman u okviru Putinovog režima (od 2012. Do 2018. bio je potpredsjednik Vlade Ruske Federacije). Pošto sankcije podrazumevaju zabranu putovanja u zemlje EU i zamrzavanje imovine, on ne može nesmetano obavljati funkciju i morao se povući. No jedna stvar je smjena nekog funkcionera, pa makar on bio i predsjednik FIDE. Sasvim druga stvar je izolacija i izgon ruskih šahista sa takmičenja, čega je zabrana nastupa na olimpijadi samo vrhunac.
Ta stvar je još gora imajući u vidu hrabar i moralan stav velikog broja ruskih šahista glede agresije na Ukrajinu i uopšte putinističkog režima. Veliki broj njih je otvoreno antiputinistički i smogli su snage da se javno pobune protiv agresije. Već 3. marta 2022. – svega par dana nakon početka agresije, vrhunski ruski šahisti su potpisali javnu peticiju, u kojoj su izrazili čvrsto protivljenje vojnim akcijama, pozvali na hitan prekid vatre i izrazili solidarnost sa narodom Ukrajine. Među potpisnicima su takvi geniji kakvi su Jan Nepomnjašči – višestruki izazivač za titulu prvaka sveta i trenutno najbolji ruski šahista (između ostalog slavan po tome što je autora ovog teksta pobjedio u 15 poteza na Evropskom prvenstvu 2009.), Aleksandra Kostenjuk – bivša svjetska prvakinja, te mnogi top igrači poput Danila Dubova, Alekseja Sarane, Petera Svidlera, Andreja Esipenka, Vladimira Fedoseeva, Maksima Matlakova, Kirila Aleksenka, Aleksandra Halifmana i mnogih drugih. Mnogi od njih su nakon toga morali napustiti Rusiju. Radi se o pravom egzodusu. Tačan broj je teško utvrditi ali procjenjuje se da je polovina od top 100 ruskih šahista napustila zemlju: Kostenjuk je emigrirala u Švajcarsku, Fedoseev u Sloveniju, Maksim Čigajev u Španiju, Alekseenko u Austriju, Nikita Vitjugov u Englesku, Grigorij Oparin u SAD, Aleksander Motiljev, bivši prvak Rusije u Rumuniju, Peter Svidler – osmostruki šampion Rusije, otišao je u Izrael, itd. Dmitrij Andreikin je javno iznio stav protiv rata i napustio Rusiju, ali nije promijenio državljanstvo. Za razliku od Sarane i Predkea koji su došli u Srbiju i kao prve dvije table srpske reprezentacije donijeli Srbiji zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu.
Naročito je upečatljiv slučaj Aleksandra Griščuka – jednog od najvećih živih još uvijek aktivnih šahista, velikog čovjeka i pravog lafa. Igrao sam protiv njega na turniru na Bledu sada već daleke 1999. godine i već tada se jasno vidjelo o kakvom je strašnom igraču i kakvom velikom čovjeku riječ. Iako iz „tehničkih razloga“ (pošto se nalazio na turniru u Beogradu) nije bio među potpisnicima peticije, Griščuk je uradio nešto još radikalnije – u martu 2022. godine na konferenciji za novinare, vidno potresen, izjavio je sledeće: „Podržao bih Rusiju u 99% međunarodnih konflikata, ali ovoga puta to ne mogu da uradim. Ovo što radimo je veoma pogrešno, kako sa moralne, tako i sa praktične tačke gledišta“. On je pred novinarima naglasio da u izjavi svjesno ne koristi riječ „rat“ zato što je ta riječ zabranjena u ruskim medijima, a on želi da njegov stav protiv napada na Ukrajinu bude prenijet ljudima u domovini.
Kao veliki ruski patriota Griščuk je odlučio da unatoč svemu ostane u Moskvi ali nije reterirao u svojim stavovima. Kada je ekstremno pro-ratni velemajstor Sergej Karjakin najavio kandidaturu za predsednika Šahovskog saveza Rusije, Griščuk je javno zaprijetio da će potpuno prekinuti sve veze sa savezom ako Karjakin pobedi na izborima. Slučaj Griščuka odličan je primjer kako geopolitički događaji i avanture “velikih lidera” utiču na obične ljude. Griščukova prva žena je ukrajinski velemajstor Natalija Žukova, a njegova sadašnja supruga Katarina Lagno, sa kojom ima troje djece, je rođena u Lavovu. Katarina je jedna od najjačih igračica na svijetu, a do prije desetak godina je nastupala za Ukrajinu da bi potom prešla na listu Rusije. Možemo samo zamisliti kako se ovaj tragični bratoubilački sukob reflektuje u milionima takvih “miješanih” porodica i u Rusiji i u Ukrajini. Lako je biti antiputinsta izvan Rusije. Ali ostati u Moskvi i pružiti otpor ludilu je mnogo više od pukog političkog stava – to znači bezbroj ličnih problema, porodični rascjep, ostrakizam, gubljenje sredstava za život, progon, a počesto i gulag ili padanje sa balkona.
Zato slučaj Griščuka odlično ilustruje koliko je neselektivni pristup FIDE pogrešan. Putin je naravno odvratni diktator a napad na Ukrajinu udžbenički primjer zločinačke agresije. Ali zaista je degutantno izjednačavati čitav jedan narod, dakle računajući i one koji se protive tom režimu, sa ostatkom. Izgleda da FIDE zaboravlja prvi princip javnog prava civilizovanog svijeta: nema kolektivne krivice – svako je odgovoran samo za svoje postupke. Nema nikave sumnje da proratne jastrebove treba ignorisati. Recimo poljski velemajstor Jan Duda odbio je 2023. da se rukuje sa Denisom Khismatulinom zbog njegovih javno iskazanih stavova podrške Putinu. S obzirom da je šah džentlmenska igra to bi uobičajeno podrazumjevalo automatsku diskvalifikaciju ali sada se, iz razumljivih razloga, toleriše.
Najvažniji privatni organizatori turnira odbijaju da upute pozive onim Rusima koji podržavaju Putina i njima je praktično već onemogućeno da se takmiče. Sve su to prihvatljivi personalni stavovi kojima se nema šta prigovoriti. No izbaciti Rusiju, dakle ljude poput Nepomnijaščija i Griščuka, sa Olimijade je sasvim druga, potpuno pogrešna, i u biti morbidna stvar.
Zli jezici bi rekli da ovdje imamo demonstraciju autoriteta, bolje rečeno zloupotrebe političke moći, Garija Kasparova. Iako već decenijama ne igra aktivno šah njegov uticaj je po svemu sudeći i dalje toliki da može svoj antipustinistički program forsirati i kroz ovakve odluke. Kasparovljev antiputinizam je zaista impresivan i dostojan njegove šahovske veličine i genija, ali njegova neselektivna paljba je pacerska nesposobnost da se kontrolišu vlastiti emocije i lični animozitet pretvara u opšti politički stav. Upravo suprotno od onog što je tako sjajno radio za tablom.
Istu grešku napravo je i protiv nas kada je 1992. godina insistirao da se Miloševićevska Srbija/Jugoslavija izbaci sa Olimijade u Manili i sa Evropskog prvenstva, zaprijetivši da u protivnom on neće igrati. FIDE se na kraju povinovala tom zahtjevu i to je na drastičan način uticalo na karijere i živote nekoliko naših sjajnih šahista.
Cijeli slučaj je i antiolimpijski po svom duhu. Ideja olimpijade je jedna od najljepših ideja koju je ljudski rod ikada izmislio. Ona je uključivala u sebe i propoziciju primirja, koje je u Grčkoj imalo snagu svetog zakona. Primirje je imalo praktičnu osnovu – da se omogući takmičarima da nesmetano doputuju na igre, čak i ako su njihove države tada u ratu i ako moraju preći preko neprijateljske teritorije. Ali imalo je i humanističku pozadinu: da se najbolji članovi sukobljenih nacija upoznaju na sportskom terenu i time umanje razlike između sebe.
Rusija naravno nije više ono što je nekada bila u šahu. Sada među top 10 svjetskih igrača nema ni jednog Rusa, a ruska reprezentacija ima malo šanse za sam vrh. Ali ko išta zna o istoriji šaha zna šta znači Rusija u toj priči. Unatoč svih novotarija koje su donijele nove tehnologije, moramo se složiti sa stavom naše legende Emira Dizdarevića: “postoji samo jedna škola šaha – ruska”. Nemoguće je misliti šah bez ruskog dijela te priče. Imajući sve ovo u vidu jasno je da je odluka FIDE na više nivoa duboko pogrešna i nemoralna.
Uostalom Rusija je već dovoljno kažnjena egzodusom njenih najboljih deep thinkera iz zemlje. To je pravi odliv mozgova, ravan onom iz 1991. Zli jezici bi rekli da ovakvim pritiskom “međunarodna zajednica” hoće da prisili i one koji su ostali da napuste putinistički inferno i pro bono prenesu svoja ogromna znanja. Proliferacija ruskih šahista nakon raspada SSSR-a dovela je do pravog buma širom svijeta, naročito na Zapadu gdje je većina njih otišla. Oni su donijeli sa sobom svoja znanja, sjajne knjige, metode učenja i treninga, i to je sve uticalo da se nivo igre na Zapadu drastično podigne. Slično je vjerovatno i u ostalim oblastima. Recimo, preko 100 000 IT stručnjaka napustilo je Rusiju od početka invazije. Nema nikakve potrebe za dodatnim kažnjavanjem.