Politička debata trebalo bi da bude mjesto na kojem kandidat nema unaprijed kontrolisana pitanja, publiku i teren. Upravo zato je sve češće nema.
Dok političari tokom kampanje pune društvene mreže pažljivo odabranim porukama, obilaze stranačke skupove i razgovaraju s građanima u okruženju koje uglavnom mogu kontrolisati, direktno suočavanje s političkim protivnikom postaje sve rjeđa pojava. U debati, međutim, nema mogućnosti da se pitanje preskoči, komentar izbriše ili odgovor ponovi dok ne zvuči dovoljno dobro.
Uoči izbora u Bosni i Hercegovini ponovo gledamo istu sliku. Semir Efendić pojavio se na debati kandidata za člana Predsjedništva BiH na BHT1, dok je Branko Blanuša odbio TV duel sa Savom Minićem na RTRS-u. Kandidati za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Darijana Filipović, Zdenko Lučić i Slaven Kovačević nisu se pojavili u studiju BHT1 na debati koju organizuje državni javni servis.
Šta kandidati zapravo dobijaju, a šta rizikuju kada sjednu preko puta političkog protivnika? Da li je izbjegavanje duela promišljena izborna strategija ili biračima šalje poruku koju kandidat možda ne želi poslati? I može li jedna televizijska debata danas uopšte značajno promijeniti odluku birača koji političare svakodnevno prati na društvenim mrežama?
Bilo je neugodnih situacija
Ivana Marić, politička analitičarka, kaže da su izborne debate preuzete iz razvijenih demokratija gdje takav način komunikacije ponekad bude presudan za izborni ishod.
“Međutim u Bosni i Hercegovini to nije dovoljno zaživjelo. Ovdje su strane toliko podijeljene da bi ishod sučeljavanja bio minoran. Osim toga, u nekim ranijim izbornim debatama je znalo biti vrlo neugodnih situacija za pojedine kandidate, pa je vjerovatno i to razlog za izbjegavanje debata. Međutim, debate bi trebale biti bolje osmišljene jer se dešavalo da u jednoj debati dva kandidata govore većinu vremena u međusobnom sukobljavanju, a da ostali jedva dobiju pravo na riječ. U debatama bi trebali sudjelovati kandidati iz istih izbornih jedinica i kandidati sa podjednakim izgledom za prolaz, tada bi debate bile zanimljivije za gledanje”, rekla je za BUKU Marić.
Ona dodaje da su su kandidati i stranke zaključile da im više glasova donosi direktna komunikacija i druženje sa građanima na terenu, nego debate.
“Osim toga na stranačkim skupovima sigurno neće čuti kritike, bilo da se radi o vlasti ili opoziciji. Osim toga, većina debata se snima u Sarajevu, a kandidati iz ostalih dijelova BiH su fokusirani na obilazak svojih izbornih jedinica i ne žele ‘gubiti’ dragocjeno vrijeme na debate, kada mogu biti na terenu”, ističe Marić.
Marić dodaje da ne smijemo zanemariti činjenicu da ima medija koji bi zloupotrijebili da u lošem svjetlu prikažu kandidate suprotstavljene vlasnicima i urednicima tog medija.
“Međutim, to nije razlog da se ne gostuje. Međutim, sve dok građani to ne počnu kažnjavati na izborima, ništa se neće promijeniti. Mada, mislim da je neralno očekivati da će građani donijeti izbornu odluku na osnovu debate. Političke stranke u BiH su imale dovoljno vremena da pokažu šta mogu, hoće i znaju uraditi, jer su skoro sve veće stranke bile u vlasti u određenom vremenskom periodu. Građani će ih ocjenjivati po tome, tako da bi debata bila samo dodatak, ali ne i osnova odluke. Posebno uz debate u kojima se strankama sa stotinjak članova daje isti prostor kao strankama sa desetinama hiljada članova, što debate čini nezanimljivima, pa čak i humorističnim, pojašnjava naša sagovornica.
Ona dodaje da teško da debata može uticati na izbornu odluku jer su biračima već manje-više poznati svi kandidati i njihovi rezultati i stavovi.
Kandidati se obraćaju svojoj izbornoj bazi
“Osim toga, postoje brojni kanali komunikacije preko kojih političari komuniciraju sa biračima, od profila na društvenim mrežama do web stranica, pa do YouTube kanala, a tokom kampanje i uživo na predizbornim skupovima. Većina kandidata se obraća svojoj izbornoj bazi i među biračima svoje stranke pokušava pridobiti što više glasova za sebe u konkurenciji sa ostalim kandidatima”, ističe Ivana Marić.
Ona dodaje da političke debate ne trebale biti obavezne, ali bi se mogle uvesti kao praksa za kandidate za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, kao što je to običaj u mnogim demokratijama.
“Međutim, taj termin bi se morao mnogo ranije najaviti i voditi računa o tome da se ne poklopi sa nekim drugim važnim terminom, poput zasjedanja generalne skupštine UN-a. Ali bi bilo primjereno da se ta debata održi samo jednom na javnom servisu, jer je poznato da su kandidati u izbornom mjesecu vrlo zauzeti, a da priprema za gostovanje oduzima mnogo vremena, tako da ne mogu sudjelovati u nekoliko debata na više različitih TV kuća”, ističe ona.
Napominje da se ne može od kandidata za Predsjedništvo očekivati da sudjeluju u više TV debata u istom sastavu samo na različitim TV postajama.
“Ali bi se već sada trebalo početi pripremati da se za naredne izbore to uvede kao obaveza tj. Da se kandidate pritiskom javnosti natjera da moraju sudjelovati u jednoj debati. Ono što je zanimljivo kod debata za Predsjedništvo je to da sudjelovanje u debati pored aktuelnog člana Bećirevića, nisu prihvatili ni ‘izazivači’. Očekivano je da javna suočavanja izbjegavaju oni koji brane svoju poziciju, a da opozicija dolazi da bi kritikovala vlast, međutim to nije bio slučaj jer su i Izetbegović i Radončić odbili sudjelovanje pa je Efendić bio sad u više debata. Međutim, govor Bećirovića u UN-u je ipak mnogo važniji od njegovog sudjelovanja u debati”, dodaje ona.
Napominje da je kod Blanuše situacija drugačija i bilo bi očekivano da će iskoristiti priliku i sudjelovati u debati iako se održava na RTRS-u koji ne krije svoju pristrasnost SNSD-u.
“Ali bi takvo gostovanje zahtijevalo veliku i ozbiljnu pripremu, sve informacije i uvježban javni nastup, a Blanuša ništa od toga nema, čak ni za suočavanje sa Minićem”, kaže naša sagovornica.
U debati mora odgovoriti i na ono što mu ne odgovara
Mladen Bubonić, komunikolog, kaže da se u duelu ne mogu unaprijed odrediti ni pitanja ni reakcija protivnika.
“Najveći rizik za njih je da na jednostavno pitanje nemaju jasan odgovor ili da se pokaže razlika između onoga što obećavaju i onoga što su ranije radili. Na stranačkom skupu ili društvenoj mreži kandidat govori pred publikom koja mu je uglavnom naklonjena. U debati mora odgovoriti i na ono što mu ne odgovara. Ako procijeni da već ima dovoljno podrške, duel mu može donijeti više rizika nego koristi”, rekao je za BUKU Bubonjić.
Kaže da se birač može pitati zašto kandidat nije došao, ali jedan izostanak sam po sebi nije dokaz da se plaši protivnika.
“Tada bi trebalo da javno objasni razlog i ponudi da učestvuje u debati pod prihvatljivim uslovima. Ako stalno odbija svako sučeljavanje, to već jeste politička poruka. Debata može uticati posebno na one birače koji još nisu odlučili ili nisu sigurni u svoj izbor. Debata vjerovatno neće lako promijeniti mišljenje čvrstih pristalica, ali im može pokazati kako kandidat reaguje kad ga neko kritikuje ili traži konkretan odgovor”, smatra Bubonjić.
Dodaje da se debata može posmatrati kao javna odgovornost, posebno za kandidate koji traže najviše funkcije.
“Nije dovoljno samo predstaviti program nego je važno i odgovoriti na prigovore o tom programu. Naravno, govorimo o idealtipskim primjerima što naš politički sistem svakako nije”, ističe Bubonjić.
Kada je riječ o slučaju Blanuše i Minića, kao i Efendića, Bubonjić kaže da ova dva slučaja ne treba automatski izjednačiti.
“U slučaju Blanuše, kao i kod većine poliričara u RS, odbijanje TV duela se najčešće dešava zbog izbjegavanja okruženja/medija kao i pitanja koja bi bila postavljana. Političari imaju ‘svoje’ medije koji im postavljaju poželjna i dogovorena pitanja. Ukoliko bi otišli na ‘gostujući’ teren mogli bi dobiti neugodna pitanja koja bi ih mogla diskreditovati, dok bi njihovi protivnici dobili blaga i poželjna pitanja koja bi ih dodatno afirmisala. Zato svi izbjegavaju duele u medijima koji nisu ‘njihovi'”, smatra Bubonjić.