General bojnik Seegers, ratni
veteran, domoljub, sudionik zavjere čiji je cilj da se vojnim prevratom
sruši Republika, da se njemačkome narodu povrati suverenitet i
dostojanstvo, te da se caru vrati prijestolje, s neskrivenim prijezirom
obraća se Augustu Bendi, socijaldemokratu i šefu berlinske policije,
uvjerenom branitelju demokratskog poretka i Republike; po prilici ga
pita s kojim pravom on, Benda, staje na put narodu kojemu ova zemlja
pripada.
Njemački gledatelj televizijske
serije “Babylon Berlin”, a s njim i ponešto obrazovanija i upućenija
europska publika, ovu će scenu vidjeti na jedan način, dok će je
hrvatski – kao i srpski i bosanskohercegovački – gledatelj vidjeti na
posve različit način. Nijemac pred očima ima bolnu i sramnu epizodu iz
vlastite prošlosti, nešto što ga je konstituiralo kao Nijemca i prema
čemu on ima vrlo aktivan odnos. To što se jedan militant i razbojnik,
pozivajući se na vlastita – vjerojatno odistinska – ratna herojstva i na
svoje nijemstvo, usuđuje da čovjeku koji mu je hijerarhijski i
društveno nadređen i koji je, uostalom, naredio njegovo uhićenje, odriče
pravo na Njemačku, budući da je on, Benda, Židov, to je iz njemačke,
ali i europske, perspektive strašno, pa činjenice njegove domoljubne,
vojne i moralno-političke zaleđine samo pojačavaju dojam da je to
strašno. Iz hrvatske, pak, perspektive, scena je više nego uobičajena,
skoro svakodnevna, jer u hrvatskoj zbilji 2018. skoro da ne prođe ni
tjedna, a da se, i to upravo sa Seegersovih domoljubnih,
ratno-veteranskih i ratničkih pozicija, ne odrekne pravo na Hrvatsku i
na upravo ono što je nesretni August Benda branio braneći Republiku.
Takvo što ne samo da se ispostavlja krivovjernim novinarima, kazališnim
redateljima, piscima, nego i ljudima iz vrha aktualnog režima, recimo
Miloradu Pupovcu, ako na trenutak odstupe s nacionalne linije. Razlika
je samo u tome što je socijaldemokrat, branitelj Republike i iskreni
njemački patriot August Benda doista bio Židov, a u etnički poprilično
čistoj Hrvatskoj se židovstvo, tojest jugoslavenstvo i srpstvo,
pripisuje rasno besprijekorno čistim – Hrvatima.
Godina je 1929, Seegersa i njegovu
pučističku grupu iz istražnog će zatvora izbaviti predsjednik republike,
njihov ratni zapovjednik, u mnogo čemu istomišljenik, maršal
Hindenburg, koji u tom trenutku, istina, još uvijek nije ni neprijatelj
demokracije, ni protivnik Republike, ni zagovornik obnove njemačkog
carstva i uspostave novoga, po redu trećeg Reicha, ali su mu Njemačka,
nijemstvo i dostojanstvo onih koji su za Njemačku i nijemstvo
prolijevali krv, iznad Republike i demokracije. Serija “Babylon Berlin”
onako usput pokazuje što se događa sa zajednicom u kojoj je bilo što i
bilo tko iznad Republike i demokracije. A što će se dogoditi s Augustom
Bendom? To ćete vidjeti gledajući seriju, premda je sve tu vrlo
predvidljivo. Njemačka kojoj se bliži 1933. baš i ne može biti
prizorište neočekivanih događaja. Napetost se u “Babylon Berlin” ne
uspostavlja na nedostatku gledateljevih saznanja o onome što će se
zbiti. Većina toga se ovdje unaprijed zna, ali je svejedno nemoguće
skloniti pogled s ekrana ili prije kraja izaći iz ove priče.
“Babylon Berlin” za osnovu ima
knjiški serijal Volkera Kutschera s detektivom Gereonom Rathom, koji po
zadatku stiže iz Kölna u Berlin i tu radi kao istražitelj, zaljubljuje
se, živi. Njegov je život, zajedno s policijskim istragama u kojima
sudjeluje, pozadina one velike i važne priče o Vajmarskoj republici i
njenom dotrajavanju. Kao što je, s druge strane, priča o propasti
Vajmarske republike pozadina jedne lijepe i uzbudljive policijske i
ljubavne priče. Što će od to dvoje biti važnije ovisi o gledatelju,
njegovim perspektivama i gledištima, a pomalo i o gledateljevom
svjetonazoru. Autori serije Tom Tykwer, Achim von Borries i Hendrik
Handloegten stvar su postavili tako da je i gledatelj, jedan ili drugi,
pomalo građanin Vajmarske republike: onaj koji vidi što se naokolo zbiva
ili onaj kojemu je pred očima topla i surova, krvava i mračna, te po
svemu vrlo srcu bliska, naturalna i autentična, obična ljudska priča.
Prvi gleda kako dolazi fašizam, a drugi se ljuti i gnjevi što ovaj prvi u
svemu vidi fašizam, umjesto da se opusti i uživa, umjesto da osjeti
empatiju za tužne i usamljene ljude.
“Babylon Berlin” je, kažu, najskuplja
serija ikad snimljena izvan engleskog govornog područja. Ta je skupoća
itekako vidljiva, ne samo zato što se pred našim očima, često u širokim
planovima, punim raskoši – raskoši u prikazivanju dekadentne gradske
sirotinje i propasti – prikazuje ona epoha koju je zapravo i najskuplje
inscenirati, nego i zato što se u “Babylon Berlin” priča neprestano
odvija na dvije i tri razine, što je prepuna historijskih referenci,
jednostavnih i lako prepoznatljivih, ali i vrlo složenih, zahtjevnih,
često i skrivenih, prosječnoj publici nevidljivih, te što je, uza sve
to, riječ i o svojevrsnom dokumentarističkom filmskom eseju o kulturi,
te društvenim i političkim identitetima Vajmarske republike. Sve je to
trebalo posložiti u koherentnu dramaturšku cjelinu, a onda i u neobično
gledljiv i privlačan niz od šesnaest filmskih epizoda, koje
funkcioniraju kao jedinstvena cjelina, te se, poput Fassbinderovog
“Berlin Alexanderplatza” mogu gledati kao jedan cjelovečernji film.
(Istina, nijedna večer ne traje baš dvanaestak sati…)
Gereona Ratha, kelnskog katolika,
porodičnog prijatelja poslijeratnog kancelara Adenauera (čemu je
posvećena jedna od ključnih epizoda u seriji…), morfinista, a zatim i
ovisnika o heroinu (morfij je još jedan element vajmarskog mita) sjajno
igra Volker Bruch. Charlotte Ritter, bolno siromašnu Berlinčanku,
prostitutku s ambicijom da postane policajka, igra sjajna i čudesno
ekspresivna Liv Lisa Fries. Rathovog partnera, a zatim i
arheneprijatelja detektiva Brunu Woltera glumi sjajni Peter Kurth…
Serija je zaista nevjerojatno dobro odigrana, a niz upečatljivih, katkad
krajnje amblematskih, povijesno autentičnih ili mitološki predočenih
likova zapravo je potpuno nevjerojatan. Tako ruski groficu Svetlanu
Sorokinu, koja se povremeno preoblači u transvestita Nikorosa, igra
predivna litvanska glumica, pjevačica i glazbenica Severija
Janušauskaitė, koja otpjeva, u više verzija, noseću pjesmu serije “Zu
Asche, zu Staub”.
Muzici serije “Babylon Berlin” bi,
zapravo, trebao biti posvećen poseban tekst. Mimo magične, silno
karizmatične Severije, čije je interkulturalno berlinstvo ravno onome
davnom, našoj generaciji formativnom berlinstvu Lou Reedove Nico, u
seriji se, u ulozi varijetetskog pjevača, pojavljuje Bryan Ferry, čija
je pjesma “Dance Away” s onoga davnog, sjajnog albuma Roxy Music, naziva
“Manifesto”, predočena u kabaretskoj obradi, prilagođena zvuku epohe.
Naravno, na zvučnim se marginama, i ne samo na marginama, čuje muzika
Kurta Weilla, koju povremeno zvižduću i glavni likovi. Baladu Mackieja
Messera, kojeg Amerikanci zovu Mack the Knife, dok je kod nas obično
prevođen kao Meki Nož, u jednom trenutku zvižduću i predestinirani
antifašisti, i budući fašisti. I to je jedna od onih dramaturških i
esejističkih minijatura u seriji koje vrijedi pamtiti.
“Babylon Berlin” narativno je
remek-djelo koje visoko nadmašuje značaj jedne, svejedno koje,
televizijske serije. U određenom je smislu važniji i od kanoniziranog
“Berlin Alexanderplaza”. Tykwer i drugovi zorno nam pokazuju kako
njemački fašizam – ili nacionalsocijalizam – nije pao s neba, nije
nastao ni iz čega, a bogme nije ni posljedica nesretnog povijesnog
slučaja. Budući fašisti nisu neki posebni ljudi, izuzetni po svome zlu,
ideološkoj zaošijanosti, socijalnog ili emocionalnoj nakaznosti. Čak se
jasno niti ne razaznaje tko će uskoro marširati u prvim redovima i tko
će predvoditi pogrome Židova, komunista i socijaldemokrata. Ličnosti
vaja, oblikuje i preoblikuje njihova epoha, s tim da, naravno, svatko ne
može postati sve, ne može postati i jedno i drugo, ali ono od čega sve
počinje i na čemu će, na žalost, sve i završiti, odnos je prema
Republici i prema tome tko istinski vjeruje u demokraciju, a tko laže u
ime nje.
Poseban značaj serije “Babylon
Berlin” u tome je što u najvećoj mjeri deromantizira Vajmarsku
republiku. Premda je riječ o razdoblju ispunjenom velikim kulturnim
procvatom, kao i nekim herojskim i očajničkim djelima u obranu
Republike, Vajmarska je republika krvav, nasilan i prevratan intermezzo u
njemačkoj i europskoj povijesti, čija romantizacija ne samo da je
pogrešna, nego se njome zaklanjaju i stvarni razlozi i korijeni
njemačkoga fašizma i hitlerizma.