U ekskluzivnom intervjuu, imali smo priliku razgovarati s Vjekoslavom Domljanom, istaknutim stručnjakom za ekonomiju i političku situaciju u Bosni i Hercegovini. Domljan je podijelio svoje stavove o trenutnom ekonomskom stanju zemlje, analizirajući čimbenike koji oblikuju sudbinu građana te istaknuo ključne izazove s kojima se suočava država.
U razgovoru smo se dotakli široke palete tema, od padajućeg izvoza i povećanja zaduženja do političke nestabilnosti koja kontinuirano utiče na privredni razvoj. Domljan je s oštrim uvidom raspravljao o odlukama vlasti, ističući kako su neki potezi mogli biti korak prema spasu ekonomije, dok su drugi, po njegovom mišljenju, predstavljali propuste.
Razgovarali smo o mogućnostima i izazovima koje BiH suočava u godini koja je pred nama te o projekcijama za budućnost zemlje, uzimajući u obzir strukturne slabosti i političku dinamiku koja često sprječava napredak.
Izvoz i uvoz i dalje padaju, gase se firme, entiteti sve više zadužuju, cijene hrane ne prestaju da rastu, a država se hvali rekordnim prihodima od indirektnih poreza … U kakvom to stanju građani Bosne i Hercegovine dočekuje kraj 2023. godine?
Bosna i Herzegovina je već četvrt stoljeća u zamci srednjeg dohotka. To znači da boravi u tom razredu dulje od prosječnog zadržavanja. Od europskih zemalja tu su još sedam balkanskih i tri istočnoeuropske. Sve ostale su u razredu visokog dohotka i manje-više kluba bogatih zemalja tj. OECD.
Samo je jedan način da se sa srednjeg pređe na visoki dohodak: izradnjom inovacijskog kapaciteta. No, ako niste posadili voćku, njegovali je, štitili od insekata i lopova, ne možete očekivati njene plodove. Bh. građani očekuju da neko ostavi svoju voćnjak i dođe njegovati njihov koji oni sami ne njeguju.
BiH je držala korak sa zemljama višeg srednjeg dohotka u razdoblju 2004.-2007. no s globalnom financijskom krizom, s kojom su presahuli tokovi jeftinog novca, počinje se produljivati jaz i spram te komparativne skupine zemlja.
Umjesto da građani kažu političarima da se prestanu baviti izabranim problemima i late onih pritiskajućih, čije će rješavanje dovesti do pojeftinjenja kruha, i oni se uživili u izabrane probleme. Tako se potvrđuje pravilo da svaki narod ima vlastu kakvu je zaslužio.
Da li su država i entiteti po vama u ovoj godini povukli neki dobar potez za spas ekonomije i bolji život građana, radnika?
Valjalo bi istaći – što zaslužuje pažnju iz globalne perspektive, a ne toliko iz lokalne – da su bh. vlasti, uz tehničku podršku UNDP, radile predano na problematici ciljeva održivog razvoja. U sklopu toga su usvojene informacije o ocjeni razvojnih financija te o financiranju ciljeva održivog razvoja, kako na razini Institucija BiH tako i na razini entiteta i distrikta.
U slučaju FBiH posebno treba istaći donošenje zakona o obnovljivoj energiji, u slučaju RS uspješno održanje likivdnosti, a u slučaju Institucija BiH donošenje prijedloga Integralnog energetskog i klimatskog plana, čije bi donošenje do jula 2024, bilo iznimno važno.
Niz općina je počeo raditi na energetskoj neovisnosti, primjerice Konjic, Jablanica i Prozor/Rama. Lopare su dobile prve prozjumere u BiH. Posebno je važno da je Brčko distrikt počeo raditi na energetskoj neovisnosti.
A loši potezi?
U slučaju FBiH radi se, prije svega, o ‘olako obećanoj brzini’ tj. da je lako osigurati skok minimalne plaće na 1000 KM. Tako je minimalna plaća zamijenila topli obrok kao ključno pitanje ekonomske politike FBiH. No, previdilo se pri tome su su odnosi raspodjeli kruti i teško promjenjivi. Država se ne odriče svoje šnite i gura radnike na poslodavce da im dadnu dio svoje. I u tom natezanju, iz kojega je izlaz samo u povećanju kolača putem povećanja produktivnosti, je izgubljena godina.
Federalna vlada je odmah po ustoličenju dodijelila 200 mln KM kantonima umjesto da je uvjetovala kantone da i oni stave na stranu svojih 200 mln KM pa da se formira strateški investicijski fond od 400 miliona u koji bi ino razvojna banka uložiti još toliko, pa građani, firme i banke kupovinom obveznica milijardu i još jedna od ino kreditne linije i skupilo bi skoro tri milijarde te uložilo u dekarbonizaciju i digitalizaciju. No, umjesto toga, došlo je do novog poskupljenje električne energije za firme i time socijalizacije gubitaka javne kompanije. Procesi gomilanja dugova, tj. bespravne potrošnje, u rudnicima, bolnicama i drugim javnim kompanijama su se i dalje nastavili bez ikakvih predupređenja.
Istodobno je došlo do daljnjeg skidanje firmi s visokog napona. S padom Aluminija te željezare Zenica i tvornica ferosilicija u Mrkonjić Gradu i Jajcu, BiH više i ne treba visoki napon – tek za uvoz/izvoz električne energije.
Što se tiče, RS morala bi imati na umu staru fiskalnu izreku: „Ili će vlada uništiti dugove ili će dugovi uništiti vladu“. Uspjeli su sačuvati RS likvidnom ove godine, a da li će i u naredne dvije-tri godine ostaje da se vidu. U svakom slučaju, nisu si nimalo olakšali tu zadaću u ovoj godini, a teške tek dolaze.
U BiH je sve manje investicija, sve je više i firmi koje smanjuju broj radnika, bilježimo pad izvoza, pad industrijske proizvodnje… Da li je recesija već nastupila, samo je još niko službeno nije proglasio?
Pad izvoza i posebice uvoza, i to čak u nominalnim terminima, loši su znaci i najraniji predznaci slabljenja ekonomije. No, stopa rasta BDP bi mogla iznositi oko 1%, pa će 2023. god. proći bez recesije.
Količina gotovog novca izvan banaka stalno raste, dosegnuvši dvije prosječne plaće po stanovniku, što ukazuje na snažnu neformalnu ekonomiju i daljnje jačanje nelojalne konkurencije formalnom sektoru, pa je pesimistično raspoloženje poduzetnika utoliko izraženije i razumljivije. I još im vlasti njihove radnike guraju na njih.
Rekli ste da je BiH držala korak sa zemljama višeg srednjeg dohotka u razdoblju 2004.-2007, od tada, čini se, iz godine u godinu, sve dublje propada?
Globalna financijska kriza 2007.-09. je značala veliku prekretnicu u modernoj ekonomskoj povijesti. Tad je novac ubrizgan u financijski sistem i ostao u njemu, ne nastavivši kretanje k realnom sektoru. Došlo je do pretvaranja globalizacije u slowbalisation. BiH je odličan primjer zarobljavanja novca u bankarskom sektoru. Kamatna stopa je veća od stope rasta dohotka, što znači da raste novčanik banaka, a pošto su kamatne stope na štednju tek mizerno iznad nule, raste novčanik ino bankara i po kojeg domaćeg kompradora.
Na to se nadovezala pandemija 2020., rusko-ukrajinski rat 2021. pa geopolitičke tenzije, što je dovelo do preusmjerenja s offshoringa na nearshoring pa friendshoring i na kraju do homeland ekonomike. Kao mala zemlja, BiH mora biti otvorena, no kad se svijet oko nje zatvara, trpi više no velike zemlje, ali i propušta priliku uključiti se u europske lance vrijednosti, jer nije dovoljno konkurentna. U BiH se to ne osjeti dovoljno stoga što se vanjskotrgovinski deficiti tj. jedenje znatno veće pite od napravljene, financira inozemnim doznakama, tj. prilivima deviza po osnovu neformalne ekonomije, ino izravnih investicija, penzija, primanjima bh. radnika u stranim tijelima djelatnim u BiH te u izvjesnsoj mjeri i doznaka rodbini u BiH.
Slijedom svega rečenog kakve su vaše prognoze za 2024. godinu ako znamo naše konstante-političku nestabilnost, strukturnu neefikasnost i nepoticajno okruženje za inovacije i preduzetništvo, a uz sve nabrojano 2024. je izborna godina?
Formiranjem strateških investicijskih fondova na razini entiteta, ili još bolje na razini BiH, bi moglo predstavljati prekretnicu. Ti fondovi, uspostaljeni uz financijsku suradnju i tehničku pomoć ino razvojnih banaka, bi mogli konačno dovesti do konkurencije bankama i mobilizacije sredstava građana te financiranje nekoliko mega investicijskih projekata i digitalizacije gazela.
Moglo bi se, dakle, doći do prijeko potrebnih 6-7% rasta ekonomije i početi sužavati jaz spram zemalja visokog dohotka, no, ne vjerujem da će do toga doći. Poznata je slika iz „Prosjeka i sinova“ kad čeljad nakon svađe uzima pilu i pila kuću na dijelove. Na to upućuje stalno inkubiranje političkih stanaka. Građani ne vide razlike između lijevih i desnih, etnonacionalnih i građanskih, nacionalnih i regionalnih/lokalnih stranaka i vide sa sve imaju isti cilj: biti prva budžetska ruka. Ukratko: staro vino u nove mijehove, umjesto novog vina u nove mjehove.
Kako očekivati napredak kad primjerice Tesla troši 2,884 US$ po proizvedenom automobilu, 199 puta više no što BiH ulaže u istraživanja i razvoj po stanovniku. Ili ako se ima u vidu da u privredi BiH radi u punom radnom vremenu 163 istraživača na poslovima istraživanja i razvoja. Ako je 15 afričkih zemalja lansiralo 52 satelita i ako će to učiniti 25 zemalja do 2025. i da Afrička unija sprema 2028. uvesti afro, pitanje je kuda to zapravo vode BiH njeni lideri.