Rodne Berane redateljka Marijana Janković napustila je dok je imala šest godina. Tada se roditeljima preselila u Dansku, zemlju snova, ali i zemlju koja je u svojim nesavršenstvima ne razlikuje od svih ostalih država. Njen dugometražni igrani prvijenac „Dom“ o čija je radnja smještana u doba raspada Jugoslavije 1991. godine.
Glavni lik Maja, što je zapravo Marijana u dječijoj dobi, odrasta gledajući roditelje u novom okruženju u koje se pokušavaju asimilirati. Sve top kod Maje budi snažne emocije koje traga ostavljaju i u odraslom dobu.
Njen lik igra Tara Čubrilo, a odraslu Maju glumi rediteljka, koja donosi filmski lik ovog filma ispunjenog fikcijom, ali zasnovanom na ličnom iskustvu.
Film će biti prikazan u UNIQA Ljetnom kinu Stari Grad, večeras u 20:45 časova, čime se zvanično završava ovogodišnji program Open Air premijere u okviru 32. izdanja Sarajevo Film Festivala.
O filmu „Dom“, njenom odrastanju u Danskoj, iskustvu izbjeglištva i povratku u djetinjstvo kroz film razgovaramo sa glumicom i rediteljkom Marijanom Janković.
BUKA: Film se bavi Vašim djetinjstvom, ali sjećanje je varljivo i skloni smo da ga romantizujemo ili dramatizujemo. Kako ste kao rediteljka kontrolisali tu granicu između objektivne rekonstrukcije 1991. godine i subjektivnog, emotivnog sjećanja šestogodišnje djevojčice?
Nisam željela da rekonstruišem svoje djetinjstvo kao objektivnu istorijsku sliku. Film je ipak sjećanje jedne djevojčice i veliki delovi filma su fikcija. Sećanja su filmu dala dušu a fikcija mu je dala slobodu. Neke stvari se možda nisu desile baš tako, ali emocija koju sam ubacila u film je istinita i to mislim da mi daje dušu.
BUKA: Film će regionalnu premijeru imati prvo na SFF-u pa u Herceg Novom. Koliko Vam je značajno imati premijeru u državi koja je druga u svijetu po broju građana koji, 30 godina nakon rata, žive van domovine?
To mi je veoma značajno. Ovo je film o ljudima koji odlaze i o tome šta ostaje iza njih. O porodici i svemu tome na šta smo spremni da uradimo za bolju budućnost naše dece. Važno mi je da ga vide ljudi koji taj osjećaj poznaju, posebno na Balkanu, gdje toliko porodica ima iskustvo odlaska a i značaj porodice gde je za razlikuju od Skandinavije mnogo jača porodična povezanost.
BUKA: Vi ste i režirali film i odigrali odraslu Maju. Kako ste na setu usklađivali ta dva autoriteta – rediteljski, koji mora da drži distancu i kontroliše cjelinu, i glumački?
To je bio veliki izazov. Kada glumim, moram da zaboravim da sam rediteljka, a kada režiram, moram da se odmaknem od sebe kao glumice. Najviše mi je pomoglo povjerenje koje sam imala u ekipu i moja potreba i želja kao i glumica i reditelj da ispričam ovu piču na naj bolji mogući način.
BUKA: Kako je to igrati sebe? I gdje je tu granica između glume i proste autentičnosti svog lika?
Vrlo je čudno. Poznajem Maju bolje nego bilo koji drugi lik, ali upravo zato sam morala da napravim distancu. Nisam željela samo da budem ja, već da pronađem Maju kao filmski lik koja nosi jednu univerzalnu priči u sebi. Nisam samo ja vlasnik ove priče, delim je sa mnogo Maja po celom svetu koje su imale istu sudbinu i izazove.
BUKA: Kako izgleda proces u kojem birate glumce, poput Nade Šargin i Dejana Čukića, koji treba da „ožive“ Vaše stvarne roditelje? Jeste li tražili fizičku sličnost, energiju, ili ste svjesno bježali od imitacije stvarnih ljudi.
Nisam tražila fizičku sličnost niti imitaciju mojih roditelja. Tražila sam nešto mnogo važnije, energiju i osjećaj koji su imali kao ljudi. Nada i Dejan su savršeni glumci sa mnogo dubina u sebi, oni su doneli nešto svoje i zato su ti likovi postali njihovi, a ne samo kopija mojih roditelja. Oni su sa svojim talentom uneli mnogo toga u filmu, i zajdno smo mnogo radili na tome da u svakoj sceni se oseti njihova ljibav.
BUKA: Tara Čubrilo nosi ogroman dio emotivnog tereta filma. Koliko je teško kod djeteta isprovocirati tako kompleksna stanja poput melanholije i osjećaja nepripadanja?
Tara je bila izuzetno intuitivna. Nisam želela da od nje tražim da „glumi“ tugu ili nepripadanje. Važnije mi je bilo da razume situaciju i da se osjeća sigurno. Mnogo toga što vidite u filmu došlo je iz nje same. Kada nadješ dete sa takvim čistim talentom, bitno je samo da joj polako pokazujete put a ona sama da ga ispuni.
BUKA: Jezik je ključna barijera u filmu. Kako ste kroz dizajn zvuka, tišinu i kombinaciju danskog i našeg jezika gradili taj osjećaj izolacije koji Maja i njeni roditelji proživljavaju po dolasku u novu sredinu?
Jezik mi je bio veoma važan jer je upravo kroz njega Maja prvi put osetila da je stranac. Danski je postao jezik novog sveta a naš jezik je ostao jezik porodice. Tišina je između njih često govorila više od reči.
BUKA: Priča o migrantima sa Balkana iz devedesetih je filmski već eksploatisana. Šta je to što Vi, iz svoje specifične pozicije djeteta koje je odraslo u Danskoj, donosite novo, a što danska kinematografija do sada možda nije prepoznala u našem mentalitetu?
Mislim da je ono što je drugačije upravo perspektiva. Ovo nije priča o emigraciji samo iz perspektive roditelja, već o djetetu koje odrasta između dva svijeta. Meni je bilo važno da pokažem i ljubav i teret koji djeca emigranata nose, čak i kada nisu birala da odu.Oni imaju veliku odgovornost da uspeju i da se trud i zrtvovanje njihovih roditelja isplati.
BUKA: Da li je završetak rada na filmu „Dom“ donio neku vrstu ličnog i porodičnog smiraja, ili je proces samo otvorio nova pitanja o tome gdje zapravo pripadate – Crnoj Gori, Danskoj, ili tom specifičnom međuprostoru koji film opisuje?
Mislim da mi je film doneo neku vrstu mira. Ne zato što sam dobila sve odgovore, već zato što sam neke stvari konačno izgovorila. Danas ne osjećam potrebu da biram između Crne Gore i Danske. Obje zemlje su dio mene i moja priča je univerzalna.
BUKA: Savremeno društvo i sve učestalije osvještavanje teorije Umberta Eka da je svijet globalno selo osvijestili su nas da nigdje pod ovim nebom nije idealno. Ipak, čini se da je prvi razbijeni mit onaj o američkom snu, ali šta je sa danskim snom? Je li ta zemlja, prema Vašem iskustvu, zemlja snova i zbog čega jeste ili nije?
Danska jeste zemlja snova, ali ne na način na koji sam je zamišljala kao dijete. Dala mi je sigurnost, slobodu i mogućnost da biram svoj život. Ali nijedna zemlja nije savršena. Mislim da je važno prihvatiti da dom nije mjesto koje je idealno, već mjesto u kojem pokušavamo da pronađemo svoje mjesto. Dom je isto porodica i ljudi koje volimo i sa kojim pripadamo.