Mogu li aktuelne političke tenzije u regiji uticati na ekonomske odnose?
Najnoviji primjer je kampanja ekonomskog i potrošačkog bojkota proizvoda iz Srbije i Republike Srpske, koju je u Federaciji BiH pokrenula građanska inicijativa „Možemo birati“, pozivajući građane da svojom potrošnjom odgovore na “negiranje genocida, veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca i ponižavanje žrtava”.
„Ne želimo odgovarati mržnjom. Odgovaramo mirno — svojim izborom. Naš novac je naš izbor“, poručuju iz inicijative, uz napomenu da ne pripisuju odgovornost cijelom narodu i da niko nije kriv zbog imena, nacionalnosti, vjere ili mjesta rođenja.
Do sada je podršku inicijativi putem njihove web stranice dalo 623 ljudi.
Iako je malo vjerovatno da će ovakav bojkot značajnije promijeniti trgovinske odnose Bosne i Hercegovine i Srbije, on otvara mnogo šire pitanje – koliko političke tenzije mogu uticati na ekonomsku razmjenu između tržišta koja su snažno povezana i kakve posljedice takve promjene mogu imati na proizvođače, trgovce i, na kraju, same potrošače.
Srbija među najvažnijim trgovinskim partnerima BiH
Srbija je jedan od najvažnijih trgovinskih partnera Bosne i Hercegovine i jedno od tržišta na koja BiH najviše izvozi. Prema podacima koje navodi ekonomista Igor Gavran, u Srbiju je iz BiH tokom 2025. godine izvezeno robe u vrijednosti od 1,9 milijardi KM, što je Srbiju svrstalo na treće mjesto po vrijednosti izvoza.
Istovremeno, Srbija je među zemljama iz kojih BiH najviše uvozi.
„U 2025. godini pokrivenost uvoza izvozom bila je nešto iznad 60 odsto“, kaže Gavran.
To praktično znači da je na svakih 100 KM robe koju je BiH uvezla iz Srbije, na srbijansko tržište izvezla nešto više od 60 KM svoje robe.
Ovi podaci pokazuju koliko je trgovinska razmjena između dvije zemlje značajna i koliko bi njeno ozbiljnije narušavanje moglo imati posljedice na obje strane.
Manje uvoza nije uvijek dobra vijest
Jedino opravdano bilo bi smanjivati uvoz robe koja nam nije potrebna ili koja negativno utiče na domaće tržište, smatra Gavran. On ističe da veliki dio uvoza iz Srbije čine poljoprivredni proizvodi i druga roba koju domaći proizvođači već proizvode u dovoljnim količinama ili bi je, uz odgovarajuća ulaganja, mogli proizvoditi.
Međutim, problem nastaje kada se roba koja je potrebna zamjenjuje skupljim ili manje kvalitetnim alternativama samo zato što dolazi iz druge zemlje, upozorava on.
„Ekonomski gledano, umanjenje svakog uvoza koji nam nije potreban ili koji negativno djeluje na naše tržište bi bilo pozitivno, pa tako i umanjenje ili prestanak takvog uvoza iz Srbije, neovisno o načinu i uzrocima takve promjene. Međutim, u onim segmentima gdje nam je uvezena roba potrebna, a ona iz Srbije ima prednosti za nas u pogledu cijene, kvaliteta ili drugih karakteristika, onda bi zamjena takvog uvoza manje pogodnim iz nekog od ovih aspekata mogla biti i negativna“, kaže Gavran.
Drugim riječima, potrošački bojkot nije samo pitanje političke poruke. Kada građanin odluči da određeni proizvod ne kupi, njegovo mjesto mora zauzeti neki drugi proizvod. Ako je riječ o domaćoj robi, takva promjena može biti podsticaj domaćim proizvođačima. Ali ako domaćeg proizvoda nema dovoljno, potrošač može biti prinuđen da bira skuplju alternativu iz neke treće zemlje.
Upravo tu se politički stav sudara sa ekonomskom svakodnevicom. Potrošač može imati jasan razlog zbog kojeg želi izbjeći određeni proizvod, ali istovremeno mora voditi računa o cijeni, kvalitetu i dostupnosti.
Bojkot nam se može vratiti kao bumerang
Gavran upozorava i na drugi mogući efekat selektivnih bojkota – reakciju druge strane.
„Kada se izbjegavanje uvoza obavlja s motivacijom bojkota samo proizvoda iz jedne ili određenih država, onda uvijek postoji i realan rizik reakcije u tim državama i uzvratni bojkot proizvoda i u toj državi“, ocjenjuje on.
U konkretnom slučaju, potencijalni efekat takvog bojkota nije zanemariv. Na policama u BiH nalazi se znatno više proizvoda iz Srbije nego što je bh. proizvoda dostupno kupcima u Srbiji, pa bi prvi udar vjerovatno bio veći na srbijanske proizvođače i trgovce. Ali trgovinski odnosi nisu jednosmjerna ulica. Eventualni pad plasmana srbijanske robe mogao bi izazvati uzvratne mjere i smanjenje potražnje za proizvodima iz BiH na srbijanskom tržištu, što bi pogodilo domaće izvoznike. Istovremeno, bh. potrošači bi dio uvozne robe morali zamijeniti skupljim ili manje dostupnim alternativama. Tako bi se ekonomski efekat bojkota, barem dijelom, mogao vratiti upravo onima koji ga provode.
Ipak, Gavran ne vjeruje da bi aktuelna inicijativa mogla prerasti u masovni i dugoročni bojkot. Kao jedan od razloga navodi iskustva sa ranijim kampanjama potrošačkog bojkota, koje su, uprkos snažnoj deklarativnoj podršci javnosti, teško uspijevale da dugoročno promijene potrošačke navike.
„Jedan od ključnih razloga zbog kojih ne vjerujem u masovniji, a pogotovo ne dugoročniji odziv na ovakvu inicijativu jeste iskustvo sa sasvim opravdanim inicijativama bojkota robe iz Izraela i brendova povezanih s Izraelom“, kaže Gavran.
To iskustvo, međutim, pokazuje i nešto šire – da politički stavovi ne određuju uvijek ponašanje potrošača. Cijena, dostupnost, navika i kvalitet proizvoda često imaju jednako, a nerijetko i veće značenje.
Domaća proizvodnja kao trajnije rješenje
Gavran smatra da je dugoročno rješenje prije svega u jačanju domaće proizvodnje.
„Jedino nesporno najbolje rješenje jeste vlastita proizvodnja i potrošnja domaćih proizvoda i to je i najbolji i najkorisniji oblik mobilizacije kupaca – ne kao privremena kampanja, nego trajna patriotska potrošačka svijest preferencije domaćih kvalitetnih proizvoda u odnosu na bilo čije druge“, kaže on.