Iako vlasti Istočnog Sarajeva očigledno nemaju mnogo uspjeha u rješavanju osnovnih infrastrukturnih problema, za murale i spomeničke poruke uvijek se nađu i sredstva i politička volja. Portal Katera izvještava o muralu posvećenom proti Vojislavu Čarkiću, povezanom s tvrdnjom o egzodusu 160.000 sarajevskih Srba između 1992. i 1996. godine. Na ulaznim tablama u Istočno Sarajevo stoji broj 157.000. Problem nije u poštovanju prema raseljenima nego u pretvaranju njihove sudbine u numerički rastegljivu političku legendu. Ipak, koliko god motivi neprestanog nametanja ove teme bili politički prozirni, svako njeno ponovno otvaranje prilika je da se umjesto ritualnog ponavljanja poznatih parola javnosti predstave ozbiljna, a nedovoljno poznata naučna istraživanja koja ovu tragediju rasvjetljavaju daleko bolje od službene politike sjećanja.
Posebno je neobično što je u našoj javnosti gotovo neprimijećen ostao rad češkog istoričara Ondřeja Žíle, koji je egzodus istraživao kroz arhivsku građu, tadašnje političke odluke i svjedočanstva. Njegova procjena broja Srba koji su otišli tokom poslijeratne reintegracije, prvenstveno iz Grbavice, Ilidže, Vogošće, Ilijaša i Hadžića, kao i drugih područja koja su Dejtonskim sporazumom pripala Federaciji BiH, iznosi približno 60.000 ljudi. Broj od približno 160.000, koji se neozbiljno navodi na spomenutom muralu, odnosi se na cjelokupno predratno srpsko stanovništvo deset sarajevskih opština, uključujući Pale, Trnovo i dijelove tadašnjih opština Novo Sarajevo i Stari Grad koji su ostali u Republici Srpskoj, a ne na dokazano iseljene 1996. godine.
Žíla odbacuje jednostavnu priču o isključivo dobrovoljnom odlasku, kao i onu po kojoj je odlazak proizašao samo iz naređenja srpskog rukovodstva. Dejton je naselja pod ratnom kontrolom Republike Srpske stavio pod federalnu vlast; poslije četiri godine rata to je izazvalo stvarne strahove od osvete, hapšenja i gubitka sigurnosti. Poruke bošnjačkih političara o odgovornosti onih koji su nosili oružje – dakle svih ljudi mobilizovanih u Sarajevsko-romanijski korpus VRS – ljudi su mogli shvatiti kao prijetnju koja nije imala nužne veze sa procesuiranjem zločinaca. Međunarodne garancije nisu ulivale dovoljno povjerenja. Istovremeno su srpske vlasti podsticale odlazak, prenosile fabrike i predstavljale opstanak pod novom vlašću kao nemoguć. Kako su odlazili rođaci, kolege i susjedi, ostajanje je postajalo sve teže. Stvarni strah i politički inženjering nisu bili u koliziji. Zapravo, djelovali su sinhronizovano.
Dovoljno je pročitati stenogram 56. sjednice Narodne skupštine Republike Srpske, održane 17. decembra 1995. godine. Poslanik Dragan Đurić predlaže masovno organizovano iseljavanje ne samo kao zaštitu ljudi nego i kao način dokazivanja nemogućnosti zajedničkog života: „Popunimo prostore … od Trebinja pa do Mrkonjića tako da se turci nemaju gdje vratiti.“ Upozorava da bi ostanak desetina hiljada Srba bio dokaz da je multietnička Bosna moguća. Jedan čovjek ne govori u ime svih raseljenih. Ali njegov govor pokazuje da je unutar tadašnje vlasti postojala sasvim eksplicitna zamisao demografskog preuređenja prostora, i to nauštrb povratka drugih prognanika.
Međutim, bilo bi pogrešno reći da je Sarajevo počelo društveno pucati tek u aprilu 1992., što je zatim kulminiralo 1996. Političko pretvaranje nacionalnih razlika u pitanje vlasništva nad republikom trajalo je decenijama prije prvih višestranačkih izbora. Rodoljub Čolaković, jedan od utemeljivača ZAVNOBiH-a i prvi predsjednik Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine, 30. marta 1972. bilježi razgovor s Brankom Mikulićem, tadašnjim predsjednikom Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine: „Branko mi reče zanimljivu stvar; prema poslednjem popisu u BiH ima 39% Muslimana a 37% Srba. Svi smo dosad živeli u uverenju da Srbi imaju relativnu većinu.“ Mikulić mu, međutim, povjerava mnogo ozbiljniju bojazan: „Još ne smemo da objavimo rezultate popisa, jer će skočiti muslimanski reakcionari da traže svoju matičnu republiku, koju imaju sve nacije Jugoslavije osim Muslimana.“ Čolakovićev odgovor predstavlja suštinu jugoslovenskog razumijevanja bosanskohercegovačke državnosti: „Taj podatak, rekao sam, ne menja karakter naše republike, jer ona i dalje ostaje republika Muslimana, Srba i Hrvata, kako je zamišljena u Jajcu.“ Mikulić se slaže, ali upozorava da će zbog toga biti „žučne rasprave“. Dakle, već tada se jasno nazirao sukob između načela zajedničke republike i mogućnosti da se demografska većina pretvori u zahtjev za njenim nacionalnim prisvajanjem.
Deset godina kasnije, Čolakovićeva upozorenja postaju znatno dramatičnija. U zapisu od 15. februara 1982., osvrćući se na rasprave o istoriografiji NOB-a i knjigu istoričara Kasima Suljevića Nacionalnost Muslimana, bilježi: „Zanimljivo je pratiti nastojanje dela muslimanske inteligencije da prošlost BiH predstavi u lažnoj svetlosti.“ Rasimu Huremu, istoričaru i naučnom saradniku sarajevskog Instituta za istoriju, pripisuje namjeru da „umanji ulogu KPJ, opere muslimansku buržoaziju od izdaje“, dok Muhameda Filipovića, filozofa, univerzitetskog profesora i urednika bosanskohercegovačke redakcije Enciklopedije Jugoslavije, optužuje da će „da tera svoj islamski socijalizam, da iz istorije izgoni sve što je bilo protiv turskih osvajača“, te da zajedno s Hamdijom Ćemerlićem, pravnikom, univerzitetskim profesorom i nekadašnjim članom Predsjedništva ZAVNOBiH-a, „ispotaje vojuje za muslimansku republiku BiH kao izraz nacionalne ravnopravnosti“. Još ga više zabrinjava reakcija partijskih struktura: „Sva ta rabota muslimanskih nacionalista ne nailazi na dovoljan otpor Muslimana marksista.“ Sutradan, razgovarajući s Nikolom Stojanovićem, predsjednikom Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine od 1978. do maja 1982. godine, sumnju usmjerava i prema samom partijskom vrhu: „Upozorio sam Nikolu da neko iz CK stoji iza Filipovića, mislim, Hamdija Pozderac.“ Pozderac je bio jedan od najuticajnijih bosanskohercegovačkih komunističkih političara i tadašnji predsjednik Skupštine SR BiH. Ovdje nije riječ o dokazanim namjerama prozvanih intelektualaca, nego o Čolakovićevim ocjenama, koje jasno otkrivaju njegov strah da se pod okriljem socijalističkog sistema već priprema ideološko preoblikovanje zajedničke republike u nacionalnu državu.
Naročito je upečatljivo ono što Čolaković 16. februara 1982. bilježi iz razgovora s Nikolom Stojanovićem: „Nikola se saglasio da je to sve ista linija i ispričao mi slučaj sa kćerkom Šehinog prijatelja advokata Balagića iz Banjaluke koja treba da doktorira na banjalučkom univerzitetu.“ Djevojka je, prema tom posredno prenesenom svjedočanstvu, „odustala posle razgovora sa Avdom Sućeskom i Kasimom Suljevićem“, pri čemu je Sućeska bio ugledni istoričar osmanskog perioda i profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu. Oni su joj navodno poručili: „Kud si navrla, komunisti će otići, a kuda ćeš ti?“ Čolakovićeva reakcija otkriva dubinu njegovog straha: „Već nam upljuvci ustaško-legionarsko-hodžinski spremaju glogov kolac.“ Zatim dodaje: „A predaju na našim fakultetima društvenih nauka i spremaju se da proglase muslimansku republiku BiH. Najopasnije od svega – podržavaju ih neki članovi SK, i to ugledni. ‘Mrtvi drže žive’ – aveti prošlosti kruže Bosnom.“ Posebno je značajno što čovjek koji podsjeća da se decenijama borio za nacionalni identitet Muslimana sada strahuje od njegove političke instrumentalizacije: „Već 60 godina učestvujem u pokretu, radio zajedno s Muslimanima, družio se s njima, s nekima bio prisan, borio se za njihov nacionalni identitet“, da bi zatim, ogorčen uticajem Filipovića i drugih intelektualaca, postavio pitanje ćutanja svojih muslimanskih partijskih drugova: „Oportunizam ili saučesništvo.“ Čak se pita, imajući na umu Hasana Grabčanovića, dugogodišnjeg visokog funkcionera Saveza komunista BiH i nekadašnjeg republičkog ministra prosvjete i kulture: „Možda i Hasan Grabčanović misli intimno da bi, razvijajući načelo nacionalne ravnopravnosti dalje, trebalo BiH proglasiti muslimanskom republikom – ta njih je 39%, a Srba 32%, Hrvata još manje.“ Njegova završna opomena gotovo proročki sažima atmosferu tog vremena: „Ovako se ne zna šta ko misli. Stvaramo idejnu zabunu koja nam se može osvetiti.“
Koliko je Čolakovićeva slutnja bila opravdana, pokazuje i jedno kasnije, veoma zanimljivo svjedočanstvo Emira Kusturice. U autobiografskoj knjizi Smrt je neprovjerena glasina (2010), Kusturica opisuje svoj predratni razgovor s Alijom Izetbegovićem, koji mu je izložio zamisao sporazumnog preseljavanja stanovništva prema nacionalnoj pripadnosti, zaključujući: „Da naši žive sa našima, a njihovi sa njihovima i mirna Bosna!“ Naravno, riječ je o ličnom svjedočanstvu, a ne o nezavisno potvrđenom političkom programu. Ipak, ono je utoliko znakovitije što se Bosna i Hercegovina tokom narednih godina, kroz rat, progone i masovna raseljavanja, zaista u velikoj mjeri preoblikovala upravo prema načelu upravo takvog teritorijalnog razdvajanja nacionalnih zajednica. To pokazuje koliko je opasna bila politička imaginacija u kojoj se „Mirna Bosna“ nakon 1996. mogla zamišljati ne kao obnova zajedničkog života, nego kao njegovo ukidanje.
Devedesete u Sarajevu, dakle, nisu pale s neba. To svakako ne znači da su bile potpuno determinisane, pogotovo sa svim svojim užasima, ali nisu ni nastale u ideološkom vakuumu: decenijama su rasli međusobni strahovi, sporovi oko istorije i ambicije da se složena i fragilna jugoslovenska republika ili njeni dijelovi protumače kao ekskluzivan nacionalni posjed Muslimana, Srba ili Hrvata.
Umjesto da se ta prošlost pažljivo proučava, njen završni čin danas se u Republici Srpskoj pretvara u kontradiktoran ritual žrtve: kako primjećuje Ondřej Žíla, službeno sjećanje na egzodus 1996. istovremeno predstavlja sarajevske Srbe kao ljude koji nisu imali izbora i kao one koji su se svjesno žrtvovali za Republiku Srpsku. Takva protivrječnost nije slučajna: ona omogućava da se tragedija neprestano obilježava, a da se političke odluke koje su joj prethodile nikada ozbiljno ne preispitaju.
A upravo je to pitanje koje se mora postaviti: šta su Srbi i Bošnjaci, poslije svih ratnih zločina, progona, preseljavanja i nacionalnih prebrojavanja, zaista dobili? Srbi su u ogromnom broju izgubili Sarajevo, grad koji su generacijama izgrađivali i u čijem su kulturnom, privrednom i intelektualnom životu ostavili neizbrisiv pečat. Bošnjaci su dobili grad iz kojeg je nestao veliki dio njegovog istorijskog stanovništva, zajedno s neprocjenjivim dijelom zajedničkog nasljeđa. Ni jednima ni drugima takav ishod nije donio ni sigurniju ni dostojanstveniju budućnost. Posebno je porazno što se danas u Istočnom Sarajevu, umjesto ozbiljnih razvojnih perspektiva, pristojne infrastrukture i boljih uslova života, stanovništvu neprestano nudi sve monumentalnije sjećanje na nacionalnu žrtvu. Istorijska odgovornost, međutim, ne sastoji se isključivo u tome da se ustanovi čija je tragedija veća, nego da se odgovori zašto je zajednički urbani prostor morao postati predmet nacionalne podjele i kome je ona, osim pljačkaškim političkim elitama koje su na njoj gradile svoju moć, uopšte koristila. Jer Sarajevo nije postalo srećnije time što je ostalo bez tolikih Srba, niti su Srbi postali srećniji time što su ostali bez Sarajeva.