Nedavno, tačnije 7. oktobra, Marco Rubio, državni sekretar SAD, održao je izvanredan govor tokom svoje posjete Grčkoj. Tom prilikom poslao je nekoliko važnih poruka za razumijevanje aktuelnih događaja na Zapadu.
Govor
Otvorio je kritičnom konstatacijom: Akropolj nije tek jedno od svjedočanstava o prošlosti. To je specijalno mjesto, simbol civilizacije koja je vijekovima izazivala divljenje i bila inspiracija generacijama državnika, umjetnika, filozofa, i čovječanstvu u cjelini. Antička Grčka “ima gotovo mitski uticaj na našu memoriju. Uvijek iznova zove nas da joj se vratimo.” “Većini nas poznata je osnovna istorija. Atina nam je podarila demokratiju. Platon i Aristotel dali su nam zapadnu filozofiju. Naše predodžbe o zakonu, vrlini, građanstvu i republikanskom uređenju oblikovane su u grčkim polisima. Čak i veliki dio našeg političkog rječnika – riječi poput demokratije, tiranije, pa i sama riječ ‘politika’ – vuče porijeklo upravo odavde.”
“No, ono što dugujemo ovom mjestu – kao Amerikanci i kao pripadnici zapadnog svijeta – zapravo je mnogo, mnogo dublje. Te institucije i ideje bile su vanjski izraz temeljnijih odlika koje prepoznajemo kod starih Grka – odlika koje se ne mogu svesti ni na jedan određeni politički sistem ili teoriju.”
“Ovdje, u Atini, pronašli smo prvo potpuno ostvarenje svih onih bitnih obilježja koja će kasnije definisati Zapad: snažnu individualnost i neumoljivu ambiciju; smjela istraživanja i izume; žudnju za otkrićima, za pustolovinom, rizikom i slavom. Nezasitu znatiželju prema svijetu i načelima po kojima on funkcioniše, glad za spoznajom prirodnih tajni i razumijevanjem kosmičkih zagonetki. Netrpeljivost prema samoj pomisli na nemoguće, otpor prema svim granicama i ograničenjima, te silnu težnju da se zaviri u dubine nepoznatoga.”
“Ovdje je procvjetala zapadnjačka želja da se otkrije sve ono što su neznanje, tama i udaljenost skrivali od ljudskog uma. Grci nisu samo oblikovali istoriju; oni su nam podarili samu istoriju. Velik dio onoga što znamo o mnogim drevnim civilizacijama potiče gotovo isključivo iz zapisa grčkih istraživača i istoričara – ljudi koji nisu samo bilježili istoriju vlastitoga naroda, već su odlazili u svijet kako bi posmatrali i zabilježili priče o tuđim narodima i kulturama širom planete. Dok su drugi bili okrenuti prema unutra, Grci su prvi usmjerili pogled prema van, u potragu za uzbuđenjem i slavom koje donosi susret sa svime što je neobično i novo. Upravo je ta osobina potaknula Zapad na stvaranje i izgradnju onoga što drugi nisu mogli, čime smo se izdvojili od mnogih drugih kultura i civilizacija u kojima su stabilnost i puko održanje života bili najviši životni ciljevi.”
“Iz toga se iznjedrila civilizacija obilježena ne samo zajedničkom kulturom, već i zajedničkom antropologijom – zajedničkim poimanjem čovjeka i njegova mjesta u svemiru. Njezini će potomci dijeliti ne samo zamisao o prirodnom poretku, već i osobito shvatanje vrline, sudbine i usuda; istine, dobra i ljepote; kodeksa koji određuje kako bi ljudi trebali živjeti; te objektivnih mjerila i ideala kojima valja težiti.”
“Za stare Grke, težnja ka izvrsnosti bila je samo načelo ljudskog postojanja. Cjelokupan građanski život organizovali su oko nadmetanja, ambicije i natjecanja: u filozofiji i poeziji, vajarstvu i drami, atletici i umjetnosti, ratovanju i državništvu. Klasični grčki grad bio je arena u kojoj su se istaknuti pojedinci mogli ogledati i dokazati, bruseći svoje potencijale kroz neprestanu borbu – nastojeći biti najbolji, najsnažniji, najljepši, težeći tome da se korak po korak sve više približe savršenstvu.”
“Takav način života savremenom uhu može zvučati neobično, možda čak i okrutno. Iskreno govoreći, ideal mnogih današnjih ideologija postao je svijet savršene sigurnosti, lišen rizika ili neuspjeha, u kojem nema ni slave pobjede ni srama poraza. Postavljamo standarde tako da niko ne izgubi; više smo zaokupljeni udobnošću onih najslabijih nego potencijalom onih najboljih. Najizuzetnije među nama držimo taocima prosječnosti, običnosti i osrednjosti.”
“Ljudi koji su stvorili Partenon … smatrali su da je najviša i najplemenitija životna težnja nadmašiti sve ostale, nastojati biti najbolji u svemu. Drevni grčki gradovi-države bili su ispunjeni snažnom strašću, suparništvom, frakcijskim podjelama i sukobima. No, upravo iz te neprestane borbe za isticanjem proizašao je veliki procvat umjetnosti, filozofije, te političke i intelektualne energije, koji je grupu mediteranskih gradova preobrazio u kolijevku najveće civilizacije na svijetu.”
“Thymos, kako su ga nazivali stari Grci – vatra strasti, snage, hrabrosti, ponosa – srž je velike civilizacije. Bez njega narodi gube volju za borbom, volju za nastojanjem, volju za opstankom.”
“Danas je velik dio Zapada zaboravio tu osobinu. S vremenom smo mi na Zapadu počeli osjećati sram zbog upravo onih stvari koje su nas činile izuzetnim. Bilo nam je neugodno što nas naša postignuća izdvajaju od ostatka svijeta. Naše je blagostanje nekako postalo izvor krivice. Više nismo vjerovali da smo zaslužili svoju veličinu i da smo je stekli vlastitim trudom.”
“Danas se nalazimo na raskrsnici. Jer iduće desetljeće i odluke koje donesemo ispisat će priču idućeg vijeka. Smjer kojim krenemo odredit će hoće li Zapad zadržati svoje mjesto na čelu svijeta ili će se pomiriti s budućnošću atrofije, potčinjenosti i propadanja.”
“Sjedinjene Države donijele su odluku. Odabiremo beskompromisno teženje nacionalnoj moći: Odabiremo iskoračiti prema novim granicama: u naprednoj proizvodnji i superinteligenciji; u području bespilotnih letjelica, naoružanja i ratovanja; u sektoru čipova, minerala, kibernetičkog prostora i svakom drugom području ljudskih mogućnosti. Želimo osloboditi našu energiju, obnoviti naše tvornice, vratiti naše astronaute na Mjesec i pokrenuti novo doba istraživanja svemira.”
“Vjerujemo da se Evropa može probuditi iz svog dugog sna i ponovno rasplamsati vatru koja je ovdje bila zapaljena prije tisućljeća. Već postoje naznake. Širom ovog kontinenta svjedočimo onome za što se nadamo da predstavlja početak generacijske promjene: naglom porastu izdataka za obranu, mnoštvu novih partnerstava i programa te proširenju proizvodnih kapaciteta.”
“Iako su strasti ponekad možda zategnule veze naklonosti između Sjedinjenih Država i Evrope, ne smije se dopustiti da one puknu. Zajedno moramo ojačati savez sposoban suočiti se s prijetnjama našeg doba.”
“Danas je postalo moderno vjerovati da prosvećena vanjska politika znači davanje prednosti globalnoj zajednici nauštrb vlastitog naroda. Smatram da i u tom pogledu možemo mnogo naučiti od ljudi iz antičke Grčke, jer su oni znali da u odanosti vlastitoj naciji – kao ni u borbi za obranu njezinih interesa iznad svega ostalog – nema ničeg sebičnog ni pogrešnog.”
“Vjerovali su – strastveno – u ideal velikog čovjeka: izuzetnog pojedinca koji vlastitim djelima stiče besmrtnost. No, vjerovali su i da se slava i ugled zaslužuju nastojanjem, žrtvovanjem i postizanjem velikih djela za nešto što nadilazi pojedinca. Arhetipski junak antičkog grčkog svijeta bio je čovjek spreman platiti svaku cijenu za cilj dostojan njegove odanosti. To su one osobine koje će oblikovati zapadnu moralnu imaginaciju.”
“Upravo je od Grka Zapad naslijedio osjećaj dužnosti – nepokolebljivu vjernost vlastitom kodeksu, vlastitom cilju, vlastitoj zemlji. Naši junaci, junaci Zapada, jesu oni koji odlučuju ostati vjerni svojoj dužnosti upravo onda kada je to najteže i najbolnije: čovjek koji drži do svoje riječi, vojnik koji ne napušta svoj položaj, kapetan – onaj legendarni kapetan – koji tone zajedno sa svojim brodom.”
“To se u potpunosti razlikuje od onoga što vidimo, čak i danas – primjerice kod fanatika poput radikalnih mula, čiji kult smrti slavi djecu bombaše samoubojice kao nacionalne heroje, a mučeništvo prikazuje kao cilj sam po sebi.”
“Naši junaci možda jesu spremni umrijeti za svoj cilj, ali oni ne slave smrt. Upravo zato što cijenimo život, prepoznajemo junaštvo u onima koji bi ga radije žrtvovali nego izdali svoja načela. Često uzimamo zdravo za gotovo zapadno poimanje tih vrijednosti – junaštva, časti, dužnosti. Pretpostavljamo da su one nekako univerzalne za sve ljude, u svim vremenima i na svim mjestima. No, to nije tako. One su plod posebnog duha – duha koji je nastao ovdje i oblikovao cjelokupnu istoriju civilizacije koja je uslijedila. Civilizacije koju smo danas dužni braniti s istim žarom s kojim su to činili naši preci.”
Šta je rečeno
Ovaj, za jednog političara izuzetni govor, precizno ponavlja dobro poznate filozofske dijagnoze krize Evrope i Zapada koje su još filozofi 19. vijeka markirali kao uzroke nadolazećeg zapadnjačkog nihilizma.
Prvo što upada u oči jeste sama činjenica da Rubio insistira na pojmu “Zapada”. To nam govori važnu stvar: on trenutne sukobe na relaciji SAD-Evropa tumači kao unutarsistemske nesporazume i poručuje da na fundamentalnom nivou nema razlaza. To, međutim, nije nešto što se više podrazumijeva samo po sebi. Naprotiv, većina Evropljana stvar vidi drugačije. Makron je bio eksplicitan: SAD su neprijatelj koji je stao na stranu diktatura i geopolitičkih nasilnika. Kanađani su bili još direktniji. Evropske političke i intelektualne elite definišu sadašnju Evropu, naročito nakon trampističkog zaokreta, kao bastion demokratije, ljudskih prava, vladavine prava, republikanske ustavnosti i ostalih “zapadnjačkih” političkih vrijednosti. Trampistička Amerika očito se ne uklapa u tu priču i ne pripada tom civilizacijskom miljeu. Evropa vidi Ameriku kao prijetnju zapadnim vrijednostima, a ne kao saveznika u njihovoj odbrani.
Druga suštinska stvar jeste samo definisanje šta “Zapad” jeste. Rubio potencira timotički karakter zapadne civilizacije. Pojam timosa je bez sumnje fundamentalni pojam zapadnjačke filozofije. Platon njime označava ljudsku želju za priznanjem, ponos, strast i životnu energiju. Pandan mu je ničeanska formula volje-za-moć. Ako se taj termin prihvati kao fundamentalni marker Zapada, kako to Rubio radi, onda neminovno slijede određene konsekvence za političku filozofiju. Stoga je Rubijev argument načelno važan. On, na primjer, osporava liberalnu formulu globalizacije kao pozapadnjačenja. Ta vizija je imala smisla dok je Zapad imao moć da je nametne. Silom ako je neophodno, ali prije svega akulturacijom: očekivalo se da ostali postepeno preuzmu fundamentalne vrijednosti Zapada i pounutre ih u svoju kulturu. To se nije desilo. Na planetarnoj sceni imamo nekoliko civilizacja koje međusobno konkurišu. Što znači da se zapadnjačka slika svijeta neće proširiti sama od sebe. Neće čak moći ni opstati samo tako što će proglasiti svoju indiferentnost. Zapad će biti napadnut i, ako želi da se sačuva, mora biti u stanju da se brani.
Iz timotičke premise slijedi i očigledno objašnjenje konflikta između SAD i Evrope. To nije destruktivni sukob koji unazađuje, već poziv na timotičko takmičenje u konkurenciji iz koje nastaju velika djela. Rubio nam poručuje da napad SAD na Evropu i evropske vrijednosti nije izdaja, već wake-up call za Evropu, koja je još uvijek duboko u svom post-WW2 zimskom snu. Recimo, Jeb Bush je na takav način razumio Rubijeve poruke, kao i Newt Gingrich.
No, ako se Zapad vrati na svoj timotički osnov, onda ima razloga za zabrinutost, i samog Zapada, ali još više ostatka svijeta. U odličnom osvrtu napisanom za The Spectator, Alexander Munguia potcrtava šta to znači: nije slučajno da je kao nasljednike Grka Rubio vidio i likove poput Corteza. Iz timotičke premise nužno slijedi imperijalizam.
Drugačije tumačenje ishodišta Zapada još uvijek dominira Evropom. Prije svega, Francuska insistira da je korijen Evrope, shodno tome i Zapada, vjera u razum. Korijeni modernog Zapada su prosvetiteljski. Zato je, recimo, moguća liberalna globalizacija: svako ljudsko biće, nevezano za njegovo porijeklo, može svojim razumom shvatiti da su ideali liberalne demokratije istiniti. Zadatak nije da se oni timotički potčine, već da se prosvjetiteljski emancipuju.
Nadahnuti Rubijev govor, zapravo, jasno ilustruje dubinu rascjepa između Evrope i trampističke Amerike. Razlaz je mnogo dublji nego što to sugeriše tarifni rat, farsa oko Grenlanda ili pristup Ukrajini. Evropske elite i dalje su odane prosvjetiteljskom modelu razuma i shodno tome republikanskom demokratskom političkom poretku koji može biti dedukovan i dokazan kao istinit. Za evropske elite nije “thymos” ono što čini srž najveće civilizacije, već razum. I nije „borba za isticanje” ta koja je stvorila Zapad, već težnja za istinitim i dobrim. Sam Platon u “Državi” upozorava da podrediti razum thymosu, a potragu za istinom potrazi za čašću, jeste obilježje “timokratije” – prvog od četiri iskvarena oblika političkog uređenja. Zlobnici bi rekli: upravo to se desilo SAD-u pod Trampovom administracijom. Lijek nije da Evropa prihvati timotičku premisu Amera, već upravo obrnuto: da se SAD vrate na prosvjetiteljsku premisu Evrope.