Predstavnici Gender centra Republike Srpske i Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite 17. septembra razgovarali su o uspostavljanju prvog centra za podršku osobama koje su preživjele seksualno nasilje u RS. Dvanaest dana kasnije u sarajevskoj Općoj bolnici „Prim. dr. Abdulah Nakaš“ otvorena je specijalizovana ambulanta za kliničko postupanje u slučajevima silovanja.
Sarajevski model pokazuje kako se može organizovati zbrinjavanje neposredno nakon nasilja. Bolničko osoblje pruža zdravstvenu pomoć u koordinaciji s policijom, tužilaštvom, forenzičarima i socijalnim radnicima. U Republici Srpskoj, osim lokacije, ostaje otvoreno i pitanje šta bi centar pružao. Bi li obuhvatio i specijalistički pregled i dugotrajnu psihološku podršku? Ako bi te poslove preuzele različite službe, kako bi osoba došla od jedne do druge?
Kako bi izgledao prvi pregled u Banjaluci?
Gorica Ivić iz Fondacije Udružene žene u BUKA podcastu navela je kako bi zbrinjavanje moglo izgledati u praksi. Kao primjer opisala je izdvojenu prostoriju u UKC Republike Srpske u Banjaluci, s posebnim ulazom i toaletom.
„Da ona tu dobije specijalistički pregled od strane ljekara koji je prethodno obučen za to, da tu može da razgovara sa policijom, da tu može da razgovara sa tužilaštvom, da tu postoji rezervna garderoba, da tu ima mogućnost nakon pregleda da se istušira, da joj se tu može sve objasniti šta slijedi i koji su naredni koraci“, rekla je Ivić.
U takvom modelu službe se uključuju tamo gdje je osoba već zbrinuta. Ivić naglašava da je obuka ljudi koji s njom razgovaraju jednako važna kao i organizacija pregleda.
„Vi možete nekad iz najbolje namjere pogriješiti i davati savjete koje jednostavno nisu adekvatne za žrtve“, rekla je.
Kao primjer navela je komentar o dekolteu u anamnezi. Takva opaska, kaže, može pojačati osjećaj krivice kod osobe koja se već pita da li je sama nekako doprinijela onome što joj se dogodilo i hoće li joj iko vjerovati.
Pomoć je potrebna i kada se osoba javi godinama kasnije
Bolnički referalni centar Ivić opisuje kao mjesto za zbrinjavanje neposredno nakon nasilja. Krizni centar, prema modelu o kojem je govorila, pružao bi podršku tokom oporavka, dok sigurna kuća ima ulogu kada je osobi potreban smještaj.
„Ukoliko postoji potreba za zbrinjavanjem u sigurnu kuću, onda ide zbrinjavanje u sigurnu kuću, a najčešće postoji potreba za dugotrajnom psihološkom podrškom i nekom rehabilitacijom u tom smislu da žrtva može da dobije dugotrajnu podršku u oporavku“, rekla je Ivić.
Neke osobe, navodi, odluče da prijave nasilje koje su preživjele kao maloljetne tek kad postanu punoljetne. Druge se na taj korak odluče nakon što dobiju psihološku podršku i osjete da mogu proći kroz svjedočenje.
„Žrtva treba da dobije pomoć i podršku bez obzira na to kad se seksualno nasilje desilo. Da li se desilo juče, danas, prije pet godina, prije deset godina?“
Kome se može povjerljivo obratiti osoba iz malog mjesta?
Dok se u Banjaluci razgovara o tome kako organizovati podršku, za osobe koje žive izvan većih gradova važno je i kome se mogu povjerljivo obratiti tamo gdje žive. Ivić navodi hipotetički primjer sedamnaestogodišnjakinje koju neko ucjenjuje intimnim snimkom.
„I ona treba da u policiju dođe i donese i pokaže taj snimak. A tamo joj radi stric. I ona se plaši da će cijela policijska stanica to vidjeti. Njoj ne treba više ništa. Njoj ne treba ni da joj neko prijeti, ništa, već sramota koju će ona doživjeti. A sad zamislite kad je to mlada djevojčica od 16 ili 17 godina za koju niko i ne zna da ima taj snimak“, rekla je Ivić.
Dok se djevojka preispituje i pita hoće li joj neko vjerovati, kaže Ivić, strah od osude okoline može joj dodatno otežati odluku da prijavi ucjenu. Ivić upozorava da za prijavu okolina može saznati i od osobe protiv koje je podnesena.
„Vi ne možete garantovati da li će ta osoba ići govoriti da je nju neko prijavio. Vrlo će se brzo saznati zašto je prijavio, kako se to desilo. […] Ta osoba je na taj način već u toj zajednici obilježena. I onda, naravno, mi smo kao društvo skloni da donosimo odluke, da osuđujemo bez ikakvih informacija. Odmah smo sud donijeli.“
Za djevojku to znači da se poslije prijave treba vratiti u školu u kojoj su drugi možda već čuli šta se dogodilo.
„Ta osoba treba da se vrati u školu, treba da živi normalno. I ono što se najčešće dešava je da one mijenjaju sredinu, napuštaju srednju školu i slično.“
Zato je uz pitanje lokacije centra važno i kako će se zaštititi povjerljivost. Osoba treba znati s kim može razgovarati, ko će imati pristup informacijama koje podijeli i šta slijedi ako odluči da prijavi nasilje.
„Povjerenje se vraća tako što informišemo, znamo svoj posao, kažemo: sad će se desiti ovo, policija će uraditi to, tužilaštvo će uraditi to“, rekla je Ivić.
Od septembarskog sastanka u Banjaluci ostaju konkretna pitanja za nadležne. Koja bi ustanova preuzela prvi pregled, ko bi pružao dugotrajnu psihološku podršku i kako bi do nje došle osobe izvan većih gradova? Od tih odgovora zavisi hoće li osoba koja potraži pomoć, odmah nakon nasilja ili godinama kasnije, znati kome se može obratiti i šta može očekivati.